Husband,father,software engineer,conspiracy analyst since March 2020. 5 times unvaccinated! Pronouns: Never tested never jabbed/never clapped never feared
Zagreb,Croatia
Joined March 2021
- Tweets57.4K
- Following7.5K
- Followers1.6K
- Likes176K
Blade Gunner retweeted
The most common torture inflicted by the Muslims during the Ottoman period was whipping. The usual victims were the Christians. It was the introductory torment in every other torture, so common in the persecutions of Christians that the phrase became proverbial: "I will whip you until you change your faith."
The victim was tied with exposed back, their clothes torn, and the whipping began. The executioners were usually Turkish soldiers with robust physiques, so that the blows were both critical and powerful. The number of blows was either predetermined by the court or (most of the time) left to the discretion of the executioners. Muslim judges (qadis) observed the torture. If the victim showed that they could not endure the completion of the number of blows and their life was in immediate danger, then the judge placed the Quran under the executioner's armpit. Unable to raise his arm high (since the holy text must not fall to the ground), he delivered the remaining blows with less intensity. After the whipping, the victim was often left helpless without care, or thrown into prison. In most cases, permanent disabilities remained on the body.
Also, one of the harshest tortures of the Ottoman Muslims was impalement. Crowds surrounded the victim and mocked them, suggesting they convert to Islam and insulting their faith, family, and nationality.
The stakes were set up in a specific area, usually in the village or town square. The victim was dragged there in public humiliation, as usual. After being severely whipped, their clothes were torn, their hands were tied tightly behind their back, and they were "seated" on the stake. Then weights were hung on their legs so that they would slide down and be skewered on the stake. In many cases, the sadism did not end with skewering the victim. The spit (with the victim on it) was placed horizontally over a fire or burning coals, and the victim was roasted alive like a lamb. The fearsome and terrible Muslim Albanian Ali Pasha of Ioannina was famous for slowly roasting his victims, thinning the coals under them to prolong the agony and the entertainment of himself and his entourage. In many cases, he forced relatives to torture and kill their own kin to avoid impalement and roasting themselves.
I know what you are thinking. The religion of peace.
If you want to support me in the effort I’m making, please consider becoming a subscriber to my X account for only $2. I write about the ancient, medieval, and modern history of Greece and what Christians went through because of Islam. Always with primary sources and historical facts. Thanks for reading me and for all the support.
- Homer Pavlos
Sjajno opisano!🎯
Biologija će napraviti svoje, prije toga nema tu sreće!
I Izraelci su 40g putovali kroz pustinju izašavši iz Egipta, dakle nama se još treba strpiti 10(ako nas prije toga ne poklopi val novog svjetskog preslagivanja).
Razmjenjivao sam nedavno poruke s bivšim kolegom iz mainstream medija u kojem sam nekada radio. Pitao ga onako ljudski – kako je? Odgovorio mi je: Evo, stenjemo pod desnicom.
Mislio sam da se mało šali, ali nije se šalio.
Ništa što znam o njegovom profesionalnom ili privatnom životu ne opravdava takav niegov iskaz. Piše jednako slobodno kako je pisao za vladavine postkomunista, možda čak i slobodnije jer nema autocenzurę prema vladajućim. Zarađuje isto kao i onda, možda mało lošije zbog posvemašnje krize tiskanih medija. Živi u sredini gdje sigurno niti on niti njegova djeca nemaju problema zato što su ljevičari, upravo suprotno (by the way, ovdje u Varšavi sam svjedočio maltretiranju djece mojih kolega u školama, samo zato što su im roditelji konzervativni novinari).
O čemu je tu riječ?
O tome da u Hrvatskoj postoji skupina ljudi postjugoslavenskog, ljevičarskog usmjerenja koja jednostavno ne może podnijeti da njihovom državom vladaju „zatucani Rvati”. Oni vladavinu drugog i drugačijeg automatski osjećaju kao patologiju i izvanredno stanje koje treba po svaku cijenu promijeniti. Ta sociopsihološka crta vjerojatno ima korijene u komunizmu, kako njegovom deficitu demokracije, tako i stanovitom prijeziru prema „primitivnom narodu”. Sve što ima i najmanji hrvatski predznak jest „patologija”. Društvo u kojem hrvatsko domoljublje ima svoj prostor u javnosti, adekvatan broju građana koji ga osjećaju, jest za njih nepodošljivo.
O Plenkoviću i njegovoj vladavini možemo misliti što hoćemo (ja, recimo, mislim da često nije dobra za Hrvatsku), ali uspoređivati to s bolesnom autokracijom Aleksandra Vučića jest jednostavno glupo i opasno. Srbin je svojih 14 godina vlasti izgradio na strahu, represji, kontroli policije, vojske i medija i posvemašnjem klijentelizmu i korupcji. Andrej Plenković, ma kakav bio, svoj sustav gradi na leigitimnim i (uglavnom) legalnim političkim procedurama i potezima (svakako ne bez umijeća). Pokušaj postavljanja bilo kakvog znaka jednakosti između njega i Vučića jest jednostavno apsurdan.
To je tako. Živimo u društvu gdje postoje Hrvati koji će se solidarizirati i s kritpočetnicima (budimo ozbiljni - Studentska lista ih je puna), samo da bi zadovoljili svoj sebični i snobovski politički instinkt i mali interes i volju za nadmoć u odnosu na, a koga drugog, nego – „Rvate”. S
what a time to be alive!
jacinda-the empathetic leadership teacher🤡🤡
i spit on you, western "science"🤮🤮🤮🤮
It’s laughable that Jacinda Ardern the tyrannical leader who enforced medical apartheid is now to teach empathetic leadership, social cohesion and civic trust.
Having fled New Zealand where she is despised she has spent the last years trying to reinvent herself as a woman of kindness and compassion.
It’s never gonna happen.
The internet is forever and we have the receipts.
dosta o meni, ajmo malo o mom autu...🏎️🤠
youtube.com/watch?v=BmWG7dHn…
@Petar_Fabris šta je ova jurilica prema nekom traktoru iz Tome Vinkovića, lokomotivi iz Đure Đakovića ili autobusu iz TAZ-a, o njima se još uvijek priča kao o spektaklu!😅
te damo kosovo, te ne damo kosovo-bmk, njihova unutarnja stvar, ali štovanje mladića je kap koja mi prelijeva čašu!
a tu će se pokret raspasti, na tim "detaljima" i eto nas opet u krug.
u privitku slikopis zg prosvjeda, ko kaže da hrvati ne hodaju!?i drže se za rukice, aha!😂😂
Blade Gunner retweeted
Rijeka je promijenila vlast, srbija je promijenila vlast, kad će Zagreb?
Ključ je u izlaznosti na izbore.
Zagrepčani, pametno!
raspisali se leftardi po fejsbucima i inima, pa to je bolesno za čitati🙄
kao, hrvati uljuljkani, nemaju muda, ne hodaju🙄
deco draga, za nas su hodali 1991-95 naši branitelji, i to hodali "u krvavim gaćama", da bi nas odvojili od balkanske satrapije i da bi živjeli u miru
Blade Gunner retweeted
Sva događanja u Srbiji zadnjih 35 godina govore u prilog tome kako je najpametnija odluka prošlog stoljeća bila ona iz lipnja 1991., da Hrvatska krene svojim putem kao samostalna država.
bljutarnji danas! reko, što je ovo? jesam li slučajno zalutao na pink, blic ili informer dot rs?
dnovinare i dnovine ne mrzimo dovoljno!🤮🤮🤮
večera u jednom boljem hrvatskom hotelu pred koju godinu
gosti uglavnom stranci, ne ekstra lovaši, ali srednja klasa
prizora poput ovog bilo je stalno
sve apsolutno podređeno odmoru
i opet: klincu u sjedalici namjestili mobitel dok roditelji jedu💔
kako bi ja to tukao!🏏
izvješće sa zagrebačkih tržnica📈
orade divljakuše, sinoć plivale, 18€ kila-mljac
burek tete mire još uvijek 3€
kod tete lidije standardno
tete barice nema već neko vrijeme, ni njenog prefinog kuruznog kruha(anđeli bi ga jeli!)
imat će posla tamo ako su je ponijeli na put🖤
Blade Gunner retweeted
"Novinarstvo" u Hrvata🤡
Temeljni postulati novinarske struke, točnost, nepristranost, odvajanje činjenica od mišljenja, provjera izvora, uravnoteženost i neovisnost u hrvatskom medijskom prostoru često su pretvoreni u prazne fraze. Umjesto informiranja javnosti, značajan dio mainstream medija, posebno onih s lijevim predznakom, funkcionira kao produžena ruka političkog aktivizma. Rezultat je dramatičan pad povjerenja: prema Reuters Digital News Reportu 2026., samo 29 % Hrvata vjeruje većini vijesti većinu vremena, a više od polovice građana namjerno izbjegava vijesti.
Ideologija, naša dika, sto poželiš to naslika
Doktorska disertacija samog notornog Tomislava Klauškog, pokazala je jasnu sliku. Samo deset posto ih se svrstalo desno od centra. Najveći dio glasuje ili je glasovao za SDP (38 %) i Možemo! (33 %). Čak 71 % priznaje da je njihova ideologija vidljiva ili djelomično vidljiva u izvještavanju, a 86 % kaže da utječe ili djelomično utječe na rad, posebno kod svjetonazorskih tema.
Ovo nije neutralna profesionalna kultura. Kada novinari sami tvrde da je lijeva pristranost „obično građansko, civilizirano, demokratsko stajalište“, dok istodobno kritiziraju desničarske narative kao agresivnije, riječ je o klasičnom dvostrukom standardu.
Zajednički obrasci uključuju selektivno izvještavanje, u kojem se desne opcije povezuju s „nacionalizmom“ ili „ustaštvom“, a lijeve s „europskim“ i „progresivnim“ vrijednostima, te stalno miješanje činjenica i mišljenja.
Posebno uočljiv simptom propasti struke je kukavičko skrivanje iza institucija čim dođe do javnog odgovora na njihovo djelovanje. Kada pojedini novinar, portal ili kolumnist dobije argumentiranu kritiku, demantij ili protupitanje, rijetko se upuštaju u otvorenu polemiku. Umjesto da brane svoje stavove činjenicama i argumentima, povlače se iza kolektivnih izjava Hrvatskog novinarskog društva, redakcijskih priopćenja, „zaštite profesije“ ili apstraktnih poziva na „napade na medije“.
Komunikacija ostaje jednosmjerna, odnosno oni govore, analiziraju, optužuju i etiketiraju, ali kada netko odgovori istom mjerom, nemaju snage ili volje braniti napisano. Nema razmjene argumenata, nema rizika vlastitog imena i autoriteta, nema spremnosti da se stavovi izlože javnoj provjeri. Umjesto polemike dolazi institucionalna zaštita, kao da se radi o ranjivoj manjini, a ne o moćnim medijskim kućama s velikim dosegom.
To je dijametralno suprotno tradiciji hrvatske javne riječi. Jedan od najvećih polemičara kojeg Hrvatska pamti bio je Antun Gustav Matoš. U puno težim vremenima u Austro-Ugarskoj, u razdoblju nacionalnog potlačivanja, cenzure i političke nesigurnosti, Matoš se nije skrivao iza nikoga. Pisao je oštro, osobno, bez institucionalnog štita, izlažući se konsekvencama. Njegove polemike bile su stvar karaktera i intelektualne hrabrosti, ne kolektivnog sklanjanja iza organizacije. Današnji novinari, u slobodnoj i demokratskoj državi, s institucionalnom zaštitom i medijskom moći, često pokazuju manje hrabrosti od Matoša u carskoj monarhiji.
Gubitak je nepovratan
Povjerenje se ne gubi zbog jednog članka. Gubi se jer je obrazac konzistentan: ideološka homogenost, aktivizam umjesto informiranja i izbjegavanje odgovornosti kroz institucionalno sklanjanje. Visoka stopa namjernog izbjegavanja vijesti i jedno od najnižih povjerenja u Europi nisu slučajnost.
Dok god se ideološka homogenost ne prizna kao problem, hrvatsko mainstream novinarstvo samo će se tako zvati, iako tu od novinarstva nema ni "n".
Orwell bi to prepoznao.
I moj brat A.G.M., također😎
