ProPatria

Prvenstvene zadaće buduće Vlade Republike Hrvatske 1. Beskompromisna borba protiv korupcije i nepotizma Donijeti zakonski okvir koji će omogućiti djelotvoran kazneni progon svih osoba koje su od 1990. godine do danas djelovale na štetu Republike Hrvatske, njezinih građana i hrvatskoga naroda. Nezakonito stečenu imovinu potrebno je oduzeti, uključujući i naslijeđenu imovinu, ako se dokaže da potječe od koruptivnih ili drugih kaznenih djela, uz puno poštovanje ustavnih jamstava i sudskog postupka. 2. Zaštita domaćega tržišta rada Obustaviti izdavanje novih radnih dozvola stranim radnicima te postupno smanjivati broj već izdanih dozvola, vodeći računa o potrebama hrvatskoga gospodarstva i prijelaznom razdoblju. Prednost pri zapošljavanju treba imati hrvatski državljanin. 3. Povratak iseljenih Hrvata Izraditi cjelovit državni plan za poticanje povratka iseljenih Hrvata i njihovih potomaka. Pružiti porezne olakšice, stambenu potporu, pomoć pri zapošljavanju te pojednostavniti upravne postupke kako bi se olakšao povratak, osobito hrvatskim državljanima i pripadnicima hrvatskoga naroda koji govore hrvatskim jezikom. 4. Porezno rasterećenje i jačanje domaćega gospodarstva Smanjiti porezno opterećenje na manje od 20 %, rasteretiti rad i proizvodnju te stvoriti uvjete za snažniji razvoj hrvatskih poduzeća, obrta i obiteljskih gospodarstava. Poticati domaću proizvodnju i povećati njezinu natjecateljsku sposobnost na europskom i svjetskom tržištu. 5. Preustroj državne uprave Smanjiti opseg državne uprave, ukloniti suvišna upravna tijela i državne službe, pojednostavniti upravne postupke te povećati djelotvornost, odgovornost i otvorenost prema građanima. Svaka javna potrošnja mora biti opravdana i podložna nadzoru. 6. Zaštita hrvatskoga jezika Učvrstiti položaj hrvatskoga književnog jezika u javnom prostoru. U službenim priopćenjima, javnim glasilima, državnim službama, odgojno-obrazovnim ustanovama i javnim ustanovama prednost treba davati hrvatskim riječima i izrazima kada postoje odgovarajuće hrvatske istoznačnice. Državni dužnosnici trebaju u službenoj komunikaciji biti primjer pravilne i dostojanstvene uporabe hrvatskoga jezika. 7. Zaštita hrvatskih branitelja i vrednota Domovinskoga rata Trajno štititi dostojanstvo hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida, obitelji poginulih i nestalih te promicati istinu o Domovinskome ratu. Očuvati uspomenu na hrvatske branitelje i vrednote na kojima je utemeljena suvremena hrvatska država. 8. Osuda svih zločinačkih totalitarnih poredaka Zakonom zabraniti javno isticanje i veličanje obilježja komunističkoga te drugih zločinačkih totalitarnih poredaka, kao i opravdavanje ili nijekanje njihovih ratnih i poratnih zločina. Prema svim žrtvama takvih poredaka država mora iskazivati jednako poštovanje. 9. Znanstveno istraživanje logora Jasenovac Osnovati međunarodno stručno povjerenstvo koje će, primjenom suvremenih znanstvenih metoda i uz potpunu otvorenost arhivskoga gradiva, provesti temeljito i nepristrano istraživanje logora Jasenovac i cjelokupnoga sklopa ustaških logora radi utvrđivanja povijesnih činjenica. 10. Zaštita nacionalnih probitaka i državne cjelovitosti Obustaviti državno financiranje udruga, ustanova i drugih pravnih osoba koje svojim djelovanjem rade protiv ustavnoga poretka, državne cjelovitosti ili nacionalnih probitaka Republike Hrvatske. Zakonom urediti punu otvorenost njihova financiranja te ograničiti ili zabraniti financiranje iz stranih državnih izvora kada se ono koristi za djelovanje protiv interesa Republike Hrvatske, u skladu s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske. @VladaRH @Ured_PRH

Bajka o strašnom pjevaču čudnoga glasa Bilo jednom, iza sedam brda i sedam dolina, u idiličnom dalmatinskom zaleđu, dva susjedna sela. U jednom su živjele Ujke, a u drugom Čede. U Čedinu selu od davnina se prenosila strašna narodna predaja o susjednom Ujkinu selu. Govorilo se da ondje žive neobični ljudi, odjeveni u crno, crnih misli i još crnjih namjera. Sve je kod njih, pričali su čedinski starješine, bilo crno. Čak im je i budućnost bila crna! Djeca iz Čedina sela odrastala su uz te strašne priče. Ipak, dječja znatiželja bila je jača od straha. Kriomice su se penjala na okolna brda i iz grmlja promatrala tajanstveno selo, nadajući se da će jednom ugledati nešto doista strašno. Ali ništa strašno nisu vidjela. Ujke su radile, obrađivale zemlju, gradile kuće i živjele od svojega rada. Doduše, postojalo je jedno drevno pravilo: polovicu ljetine morali su predati Čedinu selu. Nitko više nije znao tko je to pravilo izmislio, ali čedinski starješine tvrdili su da je starije i od samih brda. I tako je godinama vladao mir. Sve dok jednoga dana djeca s brda nisu donijela uznemirujuće vijesti. Ujke su, naime, počele živjeti sve bolje! U selo su pristizale blistave dragocjenosti, neobični ukrasi i svakojaka čudesa. Kuće su postajale ljepše, dvorišta bogatija, a stanovnici veseliji. Što je bilo najgore, Ujke su počele govoriti svojim tajanstvenim jezikom! Djeci se od tih nepoznatih riječi ledila krv u žilama. Nisu razumjela ni riječ, ali su bila sasvim sigurna da se iza svega krije nešto strašno. A onda je stigla najgora vijest: Ujke više nisu željele davati polovicu svoje ljetine! Kad su to čuli čedinski starješine, nastala je neviđena uzbuna. Odmah su se okupili oko seoskog poglavara i velikog vrača, koji je jedini znao razgovarati s duhovima predaka, osobito nakon treće čašice rakije. Vijećali su tri dana i tri noći, sve dok nisu donijeli sudbonosnu odluku. Ujkino selo mora biti kažnjeno! Odabrali su svoje najhrabrije vitezove, ukrasili ih orlovim perjem, kandžama i svakojakim znamenjem. Naredili su im da odu u susjedno selo i donesu sve dragocjenosti koje sebične Ujke više nisu željele dijeliti. I tako su se jednoga ranog jutra njihovi vitezovi tiho ušuljali u Ujkino selo. Zaskočili su njegove stanovnike, zatočili ih i počeli pretraživati kuće. Na svoje veliko zaprepaštenje otkrili su da su Ujke, bez njihova dopuštenja, pribavile čitavo bogatstvo! Bilo je tu nakita, lijepih predmeta, raskošnih ukrasa i svega onoga o čemu su Čede mogle samo sanjati. No, dogodilo se nešto nepredviđeno. Neki mladi ljudi iz Ujkina sela nisu bili ondje. Nestali su zajedno sa svojim konjima, negdje iza dalekih brda. Čedama to nije pokvarilo raspoloženje. Naprotiv! Priredile su najveće slavlje koje je njihovo selo ikada vidjelo. Konačno su, vjerovali su, pobijedili svoje najstarije strahove i strašne ljude u crnom, kojima su ih plašili još od kolijevke. Pilo se, jelo i plesalo danima. Glazba je treštala, a Orlovi vitezovi ponosno su paradirali okićeni tuđim dragocjenostima. Nisu ni slutili da ih s obližnjeg brda netko promatra. Bili su to mladi konjanici iz Ujkina sela. U tišini su gledali kako se Čede goste njihovim blagom. Među konjanicima nalazio se jedan neobičan mladić. Nije izgledao osobito strašno, ali imao je glas kakav se rijetko čuje. Oštar, prodoran i tako pamtljiv da bi ga čovjek prepoznao i usred najveće oluje. Dok su ostali konjanici promatrali selo, on je osluškivao glazbu koja je dopirala iz doline. Odjednom mu se na licu pojavio neobičan osmijeh. Sinula mu je zamisao! Te su se večeri konjanici vratili u svoj skroviti logor, a mladić čudnoga glasa čitavu je noć smišljao kako čedinsku glazbu pretvoriti u nešto sasvim drugo. Ujutro je zapjevao. Njegov neobični glas razlio se preko polja, planina i dolina. Poznata melodija dobila je sasvim nove riječi, a iz nje se rodila neobična čarolija. Dogodilo se nešto što nijedan čedinski vrač nije mogao predvidjeti. Diljem zemlje, čim bi začuli pjesmu, iz sna su se budili Ujkani rođijaci, podizali su glave, sedlali konje i okupljali se pod svojim znamenjima. Pjesma im je davala neobjašnjivu hrabrost, snagu i odlučnost. Ali u Čedinu selu događalo se upravo suprotno! Čim su začuli prve note, stanovnici su radosno podigli glave. Bila je to njihova dobro poznata melodija! A onda je odjeknuo onaj glas. I strašna pjesmokletva! Čedama se zaledila krv u žilama. Starješine su problijedjele, vrač je ispustio čašicu, a Orlovim vitezovima počelo je ispadati perje. Nitko nije razumio kako njihova vlastita melodija može zvučati tako zastrašujuće! Od toga dana mladi konjanik pjevao je svakoga jutra. A svakoga jutra u Čedinu selu bilo je sve manje hrabrosti. Jednoga dana preko okolnih brda pojavili su se brojni konjanici. Bili su okićeni znamenjima tigrova, sokolova, puma, paukova, vukova i drugih životinja. Došli su vratiti ono što je pripadalo selu njihovih rođijaka. Čede su izdaleka začule strašnu pjesmu. Dopirala je sa svih strana, odbijala se od planina i odjekivala dolinama. Nastala je neviđena panika! Orlovi vitezovi više nisu izgledali naročito orlovski. Jedni su tražili konje, drugi kočije, a treći vlastito perje. U općoj strci Čede su se dale u bijeg. Prašnjavim putovima, preko brda i dolina, jurile su kočije natovarene stvarima koje su uspjele ponijeti. A pjesma ih je pratila sve dok nisu nestale iza posljednjega brda. I tako su Ujke ponovno zavladale svojim selom. Prolazile su godine. Ujkino selo oporavilo se, ponovno napredovalo i prikupilo nove dragocjenosti. Ljudi su živjeli dobro, gradili kuće i veselili se životu. No, vijesti o njihovu blagostanju stigle su i do daleke zemlje u kojoj su se nastanile Čede. Starješine su ponovno počele vijećati. Kako to da Ujke opet tako dobro žive? Nakon dugog razmišljanja odlučile su ponuditi ruku mira. Naravno, nitko od njih nije naglas spominjao ono što su uistinu mislili. Ujke su, vjerujući da su stara neprijateljstva zauvijek završila, prihvatile ponudu. I tako su se Čede ponovno počele vraćati u svoje staro selo. Svakoga ljeta dolazile su nove generacije mladih Čeda. Igrale su se po livadama, penjale na okolna brda i znatiželjno promatrale susjedno selo. Baš kao nekada njihovi djedovi. A starješine su im i dalje pričale iste drevne priče o strašnim ljudima u crnom. Posebno su ih upozoravale na jednoga čovjeka. Pjevača čudnoga glasa. Govorilo se da njegova pjesma ima čarobnu moć, da od nje nestaje hrabrosti i da čak i najponosnijem orlu može otpasti perje. Jednoga sunčanog ljetnog dana skupina malih Čeda odlučila je provjeriti je li tajanstveni pjevač još uvijek živ. Kriomice su se spustile niz brdo i prišuljale Ujkinu selu. Skriva­le su se iza kamenih zidova, provirivale između maslina i osluškivale svaki šum. Sve je bilo mirno. A onda... Iza staroga hrasta iznenada je iskoračio čovjek odjeven u crno. Pogledao je djecu, blago se nasmiješio, duboko udahnuo i zapjevao: „Ako ne znaš šta je biloooo...” Nastao je trenutak potpune tišine. A zatim... Djeca su počela vrištati, plakati i bježati glavom bez obzira. Jedno je izgubilo opanak, drugo kapu, a treće je od silnoga straha potrčalo uzbrdo brže nego što je ikada trčalo nizbrdo. Njihova vriska odjeknula je dolinom, preletjela brda i poput munje stigla sve do dalekoga Čedograda. Ondje su se starješine ponovno okupile, vrač je ponovno posegnuo za rakijom, a Orlovi vitezovi provjerili jesu li im konji još uvijek osedlani. Od toga dana, kažu, Čede svake večeri uspavljuju svoju djecu pričom o strašnom pjevaču čudnoga glasa. A kad djeca ne žele na spavanje, dovoljno je samo šapnuti: „Ako ne znaš...” I prije nego što itko stigne otpjevati ostatak, sva su djeca već pod pokrivačima. I tako je nastala legenda o jedinom pjevaču na svijetu čija je pjesma jednima bila uspavanka, drugima budnica, a trećima najstrašnija noćna mora. Ujkani su živjeli sretno do kraja života. Čede su i dalje pričale bajku o strašnom pjevaču čudnog glasa. (ProPatria)

Britanski povjesničar i znanstvenik grof Nikolaj Tolstoj o masovnim likvidacijama u poraću II. svjetskog rata

Dođite da vas Hrvati obuče youtube.com/watch?v=HN8mxMWo…

PRIJE 35 GODINA ZBIO SE ŽESTOKI BOJ ZA MOTEL TROKUT NA NOVLJANSKOM RATIŠTU KOJI JE OBILJEŽIO POČETAK OPERACIJE ORKAN-91 U DOMOVINSKOM RATU Na lokaciji Trokut, na Spomen mjestu za 314 stradalih hrvatskih branitelja tijekom Domovinskog rata na Zapadno slavonskom ratištu danas se održava komemoracija. Podsjetnik je to i na 29. listopad 1991. godine, na početak operacija Orkan-91, u kojoj su boreći se zajedno pripadnici postrojbi iz mnogih krajeva Hrvatske u sastavu OG „Posavina“ krenuli u jednu od velikih i uspješnih ratnih akcija, kojom je do kraja godine oslobođeno 11 naselja i područje motela „Trokut“ . Bitka za „Trokut“ bila je jedna od dramatičnijih sukoba između hrvatskih i srpskih snaga u cijelom Domovinskom ratu. 29. listopada 1991. godine odigrao se žestoki boj za motel „Trokut“ (Trokut Novska) na novljanskom ratištu koji je obilježio početak operacije “Orkan ’91”. Mjesto „Trokut“ je lokalni naziv za nekadašnji motel koji se i danas, ali u ruševnom stanju, nalazi točno na pola puta između Novske i Lipika, a za vrijeme rata bio je strateški važna lokacija kako za hrvatske, tako i za agresorske srpske snage. S njegovog mjesta nadzirao se cijeli teritorij novljanskog kraja oko Baira, Lovske, Brezovca, te dalje Donjeg Čaglića… Operacija je počela u 6 sati ujutro napadom na svim planiranim pravcima napada žestokom topničkom pripremom. Hrvatske su snage na pravcu iznad Novske krenule u dva smjera, jedan je bio prema selu Bair, a drugi prema Trokutu, s tim da se glavnina snaga usmjeravala prema Bairu jer se smatralo da je tamo srpsko uporište najčvršće. Prema motelu „Trokut“ poslane su iz pravca Novog Grabovca 3. đurđevačka bojna 105. bjelovarske brigade, 151. samoborska brigada koju je većinom činila 3. bojna i zagrebačka dragovoljačka postrojba „Štraseri“ uz pratnju oklopnih vozila. Zadaća im je bila ovladati cestovnim raskrižjem pred motelom probijajući se šumskim putem. I dok je ostatak snaga uspješno oslobađao Bair, drugi pravac je od početka imao mnogo problema. U napadnom su borbenom djelovanju hrvatske snage trebale prijeći oko šest kilometara šumovitog područja prije nego što bi dosegnule cilj – motel „Trokut”. Napredovalo se polako, pod kišom minobacačkih i topničkih granata. Napredovanje je uskoro bilo ometeno cestovnim barikadama koje su srpski vojnici načinili srušenim stablima te ih uz to minirali protutenkovskim minama. Uz velike se napore uspjelo probiti prve barikade i uspješno napredovati. Međutim, kod ulaska u šumu koja vodi u smjeru „Trokuta” došlo je do razdvajanja snaga. Oklopnjaci 105. brigade u pratnji pješačkog voda iz sastava 3. bojne 105. brigade skrenuli su desno i uputili se k Bairu, ostavivši glavninu pješaštva da sama nastavi k motelu. Više je razloga razdvajanja. Prvi je cestovne barikade koje su otežale i izričito teško usporavale napredovanje vozila. Drugi, važniji, bio je procjena da pješaštvo može dalje samo do „Trokuta”, jer da se radi o pomoćnom pravcu napada, dok oni odlaze u glavni pravac, na Bair, gdje je navodno utaborena glavnina srpskih snaga i gdje se očekivalo žešći sukob. Kasnije se pokazalo da se radilo o krivoj procjeni jer je upravo na prostoru „Trokuta” bila glavnina srpskih snaga na ovom dijelu bojišta. To se moglo i očekivati jer je tu križište više prometnica i onaj tko drži „Trokut” nadzire prostor okolnih sela. Upravo je motel bio ključni dio bojišta za nadzor ovog dijela Slavonije. Oklopnjaci su, navodno, trebali po oslobođenju Baira krenuti k „Trokutu” i s juga podržati pješaštvo u borbi za motel. Ostavši bez podrške oklopnjaka, koja je bila i psihičke naravi, pješaštvo je još sporije napredovalo te se počelo osipati. Kako se kolona približavala „Trokutu”, minobacački udari bili su sve žešći te su odnijeli i prvu žrtvu – zapovjednika samoborskog pionirskog voda, Vladu Ivčića, kojeg su 1,5 kilometar prije motela zasuli i teško izranjavali geleri. Premda ga je sanitet odmah izvukao, on je u bolnici iskrvario i preminuo. Istodobno kad i Ivčić od gelera je teško ranjen samoborski vojnik Edi Trezić koji je zbog posljedica ranjavanja ostao trajni invalid. Njihovo ranjavanje nije zaustavilo daljnji napad i napredovanje. Na otprilike 1000 metara zračne linije od motela došlo je do prvih borbi s vidljivim neprijateljem. Đurđevački i samoborski vojnici razvili su se u strijelce i krenuli naprijed. Postrojbe su u tom trenutku dobile minobacačku potporu iz Novoga Grabovca. Naime, vod minobacača 82 mm dobio je naredbu angažirati se tek u trenutku kada hrvatske postrojbe izbiju blizu „Trokuta”. Napredujući dalje, oko 200 metara od ruba šume prije samog motela, hrvatski su vojnici naišli na prve srpske rovove. Puzeći od stabla do stabla, pod stalnom paljbom, uspjeli su prići rovovima i upustiti se u borbu prsa o prsa ručnim bombama i kratkim oružjem. Ubrzo je otpor agresorskih vojnika razbijen i oni su natjerani u bijeg. Međutim, tada je po rovu otvorena jaka vatra iz motela. Kako se u blizini motela nalazio masivan partizanski spomenik skupine su ga hrvatskih vojnika iskoristile kao zaštitu od paljbe, nastavljajući s napredovanjem. Pri tome su poginula dva samoborska borca. U podnožju je spomenika poginuo Davor Kelemen, a na lijevom boku napada, u blizini srpskih rovova, Rajko Turk. Napredujući iza spomenika hrvatski su vojnici izbili neposredno pred sam motel. Dio ih se zaklonio iza betonskog zida i po grmlju očekujući dolazak ostatka pješačkih snaga iz Novoga Grabovca i tenkove iz smjera Baira. Međutim, čelna je grupa kolone, koju su sačinjavali Đurđevčani neposredno pred izbijanje na proplanak pred motelom „Trokut” upala u unakrsnu vatru iz srpskih uporišta. Odmah su imali nekoliko ranjenih boraca, a ostatak je grupe bio priklješten. Vidjevši u kakvom su se položaju našli njihovi suborci, skupina Samoboraca koja je već bila kod motela pohitala im je u pomoć. Nije bilo vremena čekati da do „Trokuta” dođe glavnina hrvatskih snaga koja je u tom trenutku bila udaljena od 500 do 1000 metara, stoga se ova grupa podijelila u dvije skupine, od kojih je prva preuzela vatru na sebe, a druga izbila na čistinu i krenula u izvlačenje ranjenika. Prva se skupina upustila u borbu prsa o prsa sa srpskim vojnicima, nanoseći im gubitke. Tu se posebno istakao Jurica Rešetar koji se uspio probiti do samog motela gdje je bilo smješteno srpsko zapovjedništvo. Zauzevši dobar položaj u grmlju, rafalnom paljbom i ručnim bombama likvidirao je skupinu srpskih vojnika (kapetana i dva vojnika) koja je borbeno djelovala iz motela. Pucao je sve dok mu oružje nije otkazalo, nakon čega se morao povući. Za iskazano je junaštvo kod „Trokuta“ primio najviše hrvatsko vojničko odlikovanje, Red kneza Domagoja s ogrlicom. U međuvremenu su izvučeni đurđevački ranjenici. Iako su na taj način spasili svoje suborce, Samoborci su pritom platili visoku cijenu. Boreći se južno od motela Krešimir Purić i Zlatko Šabarić hitajući su u pomoć skupini hrvatskih vojnika u srpskoj unakrsnoj vatri prešli preko ceste na desni kraj šume i upali u srpske rovove koji su se nalazili ispod ceste gdje su ubijeni. Po oslobođenju „Trokuta“ ekshumirani su iz zajedničke grobnice. Dok je kod motela trajala ogorčena bitka za spas ranjenika, ostali vojnici đurđevačke bojne i samoborske postrojbe izbili su pred „Trokut“ gdje su se našli pod jakom vatrom sa srpskih položaja oko motela iz tenka, protuzrakoplovnih topova, snajpera i ostalog pješačkog naoružanja. Uskoro se tenkovskoj paljbi iz „Trokuta“ pridružila i tenkovska paljba i iz smjera Lovske, sela koje je prema planu trebala osloboditi grupa „Merčep“. Žestina je paljbe prekinula njihovo daljnje napredovanje te se očekivao dolazak oklopnih vozila 105. brigade iz smjera Baira. Naime zapovjednik 3. bojne 105. brigade zapovijedio je da se u borbu kod „Trokuta“ uključe i oklopne snage, da pomognu uništiti tenk JNA, koji je svojom vatrom onemogućavao napredovanje pješaštva, i uključe se u akciju izvlačenja ranjenika. Nakon nekog vremena na južnim prilazima „Trokutu“, iz smjera Baira, pojavio se oklopni transporter 105. brigade. Međutim, njegovo je napredovanje bilo prekinuto nekoliko stotina metara prije motela, kada je pogođen protuoklopnim projektilom i uništen. U transporteru su tada poginula šestorica vojnika 105. brigade: Tomo Čizmešinkin, Siniša Laišić, Željko Pufler, Ivica Šabić, Božidar Vlahović i Zlatko Zubić. Time se broj poginulih u boju za „Trokut“ popeo na ukupno deset, što je činilo više od trećine poginulih taj dan na cijelom bojištu u zoni odgovornosti OG „Posavina“. Kako je uništeni transporter s njihovim tijelima ostao na okupiranom području, još se neko vrijeme nije pouzdano znalo za sudbinu posade. Uz navedene je poginule na bojišnici od Baira do „Trokuta“ bilo i deset ranjenih. U redovima 105. brigade ranjeno je šest vojnika: Tomislav Rupčić, Ivica Čavlović, Krešo Kovačević, Mladen Raknić, Perica Drmić i Darko Habjanec. Iz samoborske su postrojbe kod „Trokuta“ ranjeni Edi Trezić, Darko Požgaj, Zdravko Noršić te Vlado Ivčić koji će naknadno od rana preminuti u bolnici, čime je ukupni broj stradalih u boju kod „Trokuta“ dospio na jedanaest mrtvih i devet ranjenih. Iako se, dakle, izbilo na zapovjeđenu crtu, veliki broj mrtvih i ranjenih, višesatne teške borbe oko „Trokuta” te žestoki vatreni udari pokazali su hrvatskim snagama da su naišli na snažno srpsko uporište koje bez dodatnih postrojbi i podrške oklopno-mehaniziranih snaga ne mogu osvojiti. Uz to se ispostavilo da grupa „Merčep“ uopće nije krenula u napad na Lovsku, kako je bilo predviđeno planom OG „Posavina“, a što bi uvelike rasteretilo hrvatske snage kod „Trokuta“. Stoga je zapovjedništvo 3. bojne, koje je vodilo napad, odlučilo da se postrojbe s prilaza „Trokutu“ povuku u Novi Grabovac. Toj je odluci doprinijelo i to što se pomoću sredstava veze HV-a, slušajući razgovore protivnika, doznalo da srpske snage pripremaju protunapad na smjerovima Lovska – „Trokut“, Korita – „Trokut“ te Brezovac – Bair. Negdje oko 14 sati snage HV-a s prostora „Trokuta“ počele su se povlačiti u smjeru Novoga Grabovca. I vojnici su koji su se probili do samog motela te uzalud čekali dolazak ostatka snaga i tenkova, ne znajući za ovu zapovijed, donijeli odluku da se povuku natrag u šumu jer im je postalo jasno da ostatak hrvatskih snaga neće doći. U povlačenju su sa sobom nosili ranjene suborce jer se sanitetska kola zbog balvana nisu mogla probiti do njih. Na prilazima je „Trokutu“ tijekom poslijepodneva ipak ostalo tridesetak hrvatskih vojnika koji su se dolaskom mraka također povukli u Novi Grabovac. Tako je neuspjehom okončan krvavi boj za „Trokut“. Naknadno će, 19. studenog 1991., „Trokut” osloboditi 117. koprivnička brigada i 1. brigada ZNG-a. Na današnji dan 1991. godine u boju za „Trokut“ poginulo je 11 hrvatskih branitelja – Vlado Ivčić, Davor Kelemen, Rajko Turk, Krešimir Purić, Zlatko Šabarić iz 151. samoborske brigade te Zlatko Zubić, Božidar Vlahović, Ivica Šabić, Željko Pulfer, Siniša Lajišić i Tomo Čižmešinkin iz 105. brigade. (dr. sc. Jakša Raguž/R. Radošević/

Stigla ih naša ruka i u Srbiji

Hrvatska ulaže 1,7 milijardi eura u modernizaciju željeznice HRVATSKA željeznička mreža nalazi se usred velikog investicijskog ciklusa. U tijeku su projekti vrijedni 1,7 milijardi eura, a do 2035. godine planiraju se dodatna ulaganja od oko šest milijardi eura. Cilj modernizacije je osigurati brži, sigurniji i pouzdaniji prijevoz putnika i tereta te ojačati konkurentnost hrvatskih luka. O aktualnim projektima, sigurnosti prometa i rokovima za prve rezultate na HRT-u su govorili državni tajnik u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture Žarko Tušek, član Uprave HŽ Infrastrukture Marijan Ćužić i profesor s Fakulteta prometnih znanosti Mladen Nikšić. Državni tajnik Žarko Tušek istaknuo je da je modernizacija željeznice nastavak velikih ulaganja u prometnu infrastrukturu, nakon cestovnog, pomorskog i zračnog prometa. "Došao je red na željeznicu, bez koje nema razvoja gospodarstva, lučkih kapaciteta, logistike, ruralnog prostora i regionalnog prometa", rekao je Tušek. Gradit će se nizinska pruga prema Rijeci Naveo je da su završeni projekti vrijedni više od milijardu eura, a samo u održavanje sektora u posljednjih osam godina uloženo je gotovo 700 milijuna eura. "Vrijednost aktivnih, ugovorenih projekata trenutačno iznosi 1,7 milijardi eura", kazao je. Među najvećim projektima su rekonstrukcija pruge Dugo Selo - Novska, vrijedna 900 milijuna eura, i dionica Hrvatski Leskovac - Karlovac od 350 milijuna eura. Ulaže se i u podravsku i istarsku prugu te prugu Zadar - Knin, dok je dionica Vukovar - Vinkovci završena. Dugoročni planovi predviđaju ulaganje još oko šest milijardi eura do 2035. godine, a modernizacija cijele mreže od 2600 kilometara nastavit će se i nakon toga. Kao ključni budući projekt Tušek je izdvojio nizinsku prugu prema Rijeci, procijenjenu na oko pet milijardi eura. Pruga Dugo Selo-Novska postaje dvokolosiječna "Upravo smo jučer odabrali međunarodne konzultante koji će nas pratiti u pregovaračkom postupku kako bismo kroz godinu dana mogli doći do sklapanja Alliance ugovora o gradnji tog velikog projekta", najavio je. Član Uprave HŽ Infrastrukture Marijan Ćužić rekao je da će obnova pruge Dugo Selo - Novska, vrijedna gotovo 900 milijuna eura, donijeti značajan iskorak u razvoju prometa. "Ta je dionica jedina na nekadašnjem desetom međunarodnom koridoru koja je ostala jednokolosiječna. Završetkom radova imat ćemo dvokolosiječnu elektrificiranu prugu od granice sa Slovenijom do granice sa Srbijom, s brzinama do 160 kilometara na sat", objasnio je Ćužić. Važnost drugog kolosijeka usporedio je s cestovnim prometom, gdje dodatna traka povećava protok. Naglasio je da će time Hrvatska dosegnuti standarde modernih europskih željeznica te osigurati brže i sigurnije putovanje. "Mislim da će puni učinci biti vidljivi za desetak godina" Profesor Mladen Nikšić s Fakulteta prometnih znanosti smatra da će aktualna ulaganja donijeti značajna poboljšanja, posebno nakon završetka svih projekata. "Vjerujem da ćemo imati kvalitetniji željeznički promet, kraća vremena vožnje i veći kapacitet pruga za prijevoz putnika i tereta. Time će i naše luke doći više do izražaja", rekao je Nikšić. Ocijenio je da bi modernizacija trebala znatno skratiti putovanja. "Vjerujem da ćemo, kada se završe ti projekti, moći doći do Slavonskog Broda ili Vinkovaca za dva do dva i pol sata, a brže ćemo putovati i prema Rijeci te jadranskim gradovima. To zahtijeva vrijeme, ali mislim da će puni učinci biti vidljivi za desetak godina", kazao je. Nikšić je dodao da ulaganja u infrastrukturu mora pratiti i bolja kvaliteta prijevoza, osobito točnost i pouzdanost vlakova. "Treba poraditi na kvaliteti prijevoza, točnosti i pouzdanosti. Imamo i nova vozila, a sve to zajedno s kvalitetnim voznim redom mora činiti jednu zaokruženu cjelinu", poručio je. "Posebno zabrinjava broj nesreća teretnih vlakova na riječkoj pruzi" Profesor Nikšić osvrnuo se i na nedavne željezničke nesreće u Hrvatskoj. Istaknuo je da se uzroci mogu podijeliti u dvije skupine: nepoštivanje procedura i probleme u komunikaciji te nedostatke u održavanju vozila. "Posebno zabrinjava broj nesreća teretnih vlakova na riječkoj pruzi. Liberalizacijom teretnog prometa država je izgubila dio utjecaja na održavanje i kontrolu vozila", upozorio je. Smatra da bi Agencija za sigurnost željezničkog prometa trebala pojačati izvanredne i nenajavljene inspekcije, a za sprječavanje ljudskih pogrešaka ključni su edukacija zaposlenika i poštivanje procedura. "Administrativno sve može biti u redu, ali vozila mogu biti bolje ili lošije održavana. Na tome se svakako mora poraditi", naglasio je. Marijan Ćužić iz HŽ Infrastrukture rekao je da preliminarne provjere nedavnih nesreća nisu pokazale nepravilnosti na infrastrukturi, ali i da su istrage još u tijeku. Riječka pruga ne može prihvatiti sav teret "Naša prva preliminarna istraživanja pokazala su da nije bilo pogreške na infrastrukturi. Željeznički sustavi, uključujući pruge i skretnice, ispravni su", kazao je Ćužić. Dodao je da treba unaprijediti edukaciju i komunikaciju svih sudionika u željezničkom prometu kako bi se smanjio rizik od nesreća. Žarko Tušek naglasio je da ulaganja u željeznicu imaju ključnu ulogu u jačanju konkurentnosti hrvatskih luka. Kao primjer naveo je Rijeku, čiji promet raste, ali postojeća pruga ne može prihvatiti sav teret, pa on završava na cestama. Marijan Ćužić se nadovezao i objasnio da će izgradnja drugog kolosijeka omogućiti znatno veći prijevoz tereta. "Računamo da ćemo novom prugom moći prema Europi prevesti sve dodatne količine tereta koje luka Rijeka planira u sljedećih desetak godina", izjavio je. "Rijeka bi mogla postati snažnije logističko središte nego Koper i Trst zajedno" Mladen Nikšić smatra da je uz Rijeku potrebno razvijati i dalmatinske luke, modernizirati Ličku prugu i bolje povezati Zadar, Šibenik i Split. Upozorio je i da će buduća nizinska pruga prema Rijeci zahtijevati dodatne lučke kapacitete. "Kada se izgradi nizinska pruga, njezin će kapacitet biti 30 milijuna tona, što sama Rijeka neće moći generirati. Zato već sada treba razmišljati o novoj luci na Krku, željezničkoj vezi i novom mostu koji bi povezivao otok s kopnom", poručio je Nikšić. Tušek je potvrdio da su nizinska pruga, novi terminal na Krku i veliki teretni centar u Zagrebu dio strateških planova Vlade. "Krk nije nikakva fantazija, već projekt koji treba hitno početi razrađivati. Njegov je potencijal takav da bi Rijeka mogla postati snažnije logističko središte nego Koper i Trst zajedno", zaključio je Tušek. Kada ćemo osjetiti koristi? Na pitanje kada će građani i gospodarstvo osjetiti konkretne koristi, Marijan Ćužić odgovorio je da će prvi rezultati biti vidljivi za dvije do tri godine, a da bi hrvatska željeznica u idućem desetljeću trebala dosegnuti europsku razinu. "Prvi pomaci vidjet će se na dionici od Zagreba do mađarske granice, ali i na prugama u Istri, na području Knina i Zadra te na Podravskoj magistrali. Već u relativno kratkom roku naši će korisnici moći koristiti prednosti moderne željeznice", zaključio je.

Projekcije demografske obnove Hrvata kada bi naše obitelji u prosjeku imale petero djece.