ℝ𝕍𝕀 𝕔𝕣𝕧𝕖𝕟𝕠 𝕀 ™ (@Svimasamdavala) header
ℝ𝕍𝕀 𝕔𝕣𝕧𝕖𝕟𝕠 𝕀 ™ (@Svimasamdavala) profile picture

TM1987 Veterans. Ime je Damir. Prezime je Filipović.

Sarajevo
Joined August 2010
Photo by ℝ𝕍𝕀 𝕔𝕣𝕧𝕖𝕟𝕠 𝕀 ™ (@Svimasamdavala)Photo by ℝ𝕍𝕀 𝕔𝕣𝕧𝕖𝕟𝕠 𝕀 ™ (@Svimasamdavala)Photo by ℝ𝕍𝕀 𝕔𝕣𝕧𝕖𝕟𝕠 𝕀 ™ (@Svimasamdavala)Photo by ℝ𝕍𝕀 𝕔𝕣𝕧𝕖𝕟𝕠 𝕀 ™ (@Svimasamdavala)Photo by ℝ𝕍𝕀 𝕔𝕣𝕧𝕖𝕟𝕠 𝕀 ™ (@Svimasamdavala)Photo by ℝ𝕍𝕀 𝕔𝕣𝕧𝕖𝕟𝕠 𝕀 ™ (@Svimasamdavala)Photo by ℝ𝕍𝕀 𝕔𝕣𝕧𝕖𝕟𝕠 𝕀 ™ (@Svimasamdavala)Photo by ℝ𝕍𝕀 𝕔𝕣𝕧𝕖𝕟𝕠 𝕀 ™ (@Svimasamdavala)Photo by ℝ𝕍𝕀 𝕔𝕣𝕧𝕖𝕟𝕠 𝕀 ™ (@Svimasamdavala)
Ne polemišem s anonimnim profilima iza kojih ne stoji ime i prezime, fotografija ili bilo kakav podatak na osnovu kojeg se može utvrditi identitet osobe, osim onih koje poznajem lično. Bilo kakva rasprava, kritika, savjet traži minimum odgovornosti za izgovorenu/napisanu riječ.
7
1
35
7,665
PAPANKA Prije nego što zakoračimo u samu srž ove političke telenovele, važno je razjasniti jednu zanimljivu administrativnu fikciju koja stoji u pozadini. iako se u zvaničnim političkim kalkulacijama i raspodjeli fotelja u NSRS-a vodila kao pripadnica hrvatskog naroda, kako bi se zadovoljile ustavne nacionalne kvote u rukovodstvu parlamenta, majka troje djece i baka dvije unuke, Snježana Gvozden u stvarnosti uopće nije Hrvatica, ona je po nacionalnosti Srpkinja rođena i odrasla u Osijeku, u susjednoj Hrvatskoj. No, u svijetu visoke politike, nacionalna pripadnost se ponekad koristi jednako fleksibilno kao i stranački dresovi. U zakulisnim igrama u kojima se politički principi mijenjaju brže od donjeg veša, njen slučaj je udžbenički primjer političke trgovine. Cijeli ovaj komplikovani inženjering lično je osmislio i rukovodio njime Srulik Einhorn, PR savjetnik Aleksandra Vučića, preko kojeg Vučić izvozi oružje za Izrael i savjetnik iz sjene Milorada Dodika, preporučen još 2018.godine od strane Arie Livnea. Plan je skrojen još na proljeće, tokom njenog "naprsnog"napuštanja Socijalističke partije Srpske, uz jasne direktive Milorada Dodika u kojima je Gvozdenova morala privremeno da preleti u Pokret Sigurna Srpska kako bi na opozicionom talasu lakše sakupila glasove i ušla u Narodnu skupštinu Republike Srpske. Režija je bila besprijekorna i one sekunde kada je mandat ovjeren, šahovska tabla se otvorila, uslijedio je "šokantan" prelazak u SNSD, a Milorad Dodik joj je ispunio obećanje i dodijelio funkciju potpredsjednice parlamenta, uz mali ustavni manevar da je predstave kao "Hrvaticom iz resora". Međutim, poslanička plata, službeni automobili, visoki koeficijenti i ostali benefiti koje je Papanka Snježana dobila koa podpredsjednica NSRS, bili su samo sitni kusur u ovoj transakciji. Glavna premija isplaćena je preko šefove omiljene mreže uticajnih tajkuna. Jedan od Dodikovih provjerenih građevinskih tajkuna dobio je zadatak da iz svojih fondova "riješi stambeno pitanje" za novu potpredsjednicu, i to stotinama kilometara daleko od Banjaluke, u slovenačkom ljetovalištu Portorož. Kupovina luksuznog stana na primorju završena je u najvećoj tajnosti. Da se ne bi narušio imovinski karton i izazvale sumnje antikorupcijskih komisija, Dodikov tajkun je ugovor sklopio tako da se nekretnina ni u jednom papiru ne vodi na Snježanu Gvozden. Kao formalni vlasnik u katastru zaveden je njen dugogodišnji poznanik iz Osijeka, G.G., nekadašnji DJ u popuklarnoj osiječkoj diskoteci Tufna, čime je vješto završen manevar skrivanja tragova. Dok opozicija najavljuje spektakularne krivične prijave i priprema pokretne bilborde s natpisima „drugi papak“, akter ove priče udobno se smješta u svoju novu fotelju i svoj novi stan.
1
3
172
RATNI ZLOČINAC GICKO Dok se Nenad Stevandić Gicko u javnosti predstavlja kao "srpski ratnik" i heroj koji i danas navodno brani interese svog naroda, istina o njegovoj prošlosti i djelovanju tokom rata otkriva potpuno drugačiju, mračnu zlikovačku sliku. Gicko nije proveo ni sekunde u rovovskoj borbi na liniji, već je dane i večeri provodio u pozadini, najviše u Sokolskom domu, u čistoj, modernoj uniformi i naoružan heklerom iz kojeg nikada u borbi nije ispalio ni jedan jedini metak. Metke je ispaljivao samo u nemoćne i preplašene civile. Stvarna uloga Gicka i ostalih takozvanih Gickaa u ratnom haosu nije bila borba za slobodu, već terorisanje nedužnih građana. Dok su srpski vojnici ginuli na frontu ova kukavica je gradom širio strah i smrt. Pozadinski parazit je pod okriljem rata gradio svoje bogatstvo na tuđoj nesreći kroz sistematski, gnjusni teror. Njegov „ratni put“ i "junaštvo" sastojali su se od najmonstruoznijih zlodjela: U rane jutarnje sate ovaj krvnik je sa krvnicima istim kao i on upadao u tuđe domove. Pod izgovorom „kontrola“ ili „viših ciljeva“, hladnokrvno su ubijali nedužne ukućane, a potom bez trunke stida prevrtali svaki kutak kuća u potrazi za lakim plijenom, otimajući porodični novac, zlatninu, dukate i vrijedan nakit koji su žrtvama ostale kao jedine uspomene. Još gnusniji dio njihove kriminalne patologije bile su otmice Bošnjaka i Hrvata po Banjaluci. Nesrećne ljude su presretali na ulicama, uz prijetnju oružjem nasilno ih uvlačili u zadnji dio crvenog kombija i vozili kroz grad, pretvarajući vozilo u pokretnu komoru strave. Dok su se vozili mračnim ulicama, ucijenjivali su prestrašene žrtve tražeći da odmah predaju sve preostale dragocjenosti, štekove novca i imovinu, lažno im obećavajući da će u zamjenu za to dobiti život i slobodu. Ono što njegovu monstruoznost diže na nivo klasičnog psihopatskog terora jeste činjenica da dogovor nije postojao. Čak i kada bi izmučena žrtva pristala na sve uslove, predala posljednju marku, zlato i sve što posjeduje, ovaj monstrumi bi ih na kraju svejedno mučki ubio. Likvidirao bi ih samo da sakrije tragove sopstvene pljačke i da svjedoci nikada ne progovore, pokazujući da im plijen nikada nije bio dovoljan, cilj je bio potpuno zatiranje svakog traga života i sjemena Bošnjka i Hrvata Banjaluke. Ta bolesna putanja nasilja nije se završavala na običnim građanima i kućnim pljačkama. Njegov zločinački dosije duboko se prepliće sa nekim od najmračnijih mrlja poslijeratnog i ratnog perioda, uključujući ozbiljne i dokumentovane sjenke umiješanosti u likvidaciju novinara Kopanje, čime se dokazuje da je bio dio šire mašinerije smrti koja je uklanjala svakog ko bi se usudio da progovori istinu. Vrijeme je da se skine koprena sa lica onih koji danas glume ugledne građane i moralne vertikale, a čije su ruke uprljane ratnim zločinima, pljačkom i otmicama. Dostojanstvo i kičma vašeg naroda ne treba nositi teret lažnih heroja. O ovakvim likovima, poput Nenada Stevandića, mora se pisati otvoreno, bez straha i svakodnevno, sve dok istina i pravda ne izađu na vidjelo. Dosta je bilo skrivanja iza jeftinih maski i glumljenja „srpskih ratnika“. Vrijeme je da se svaka od ovih gadosti iznese na sunce, da se imena i naličja ovih krvnika razotkriju do kraja, i da javnost konačno sazna ko su zapravo bili ti paraziti koji su jahali i još uvijek jašu na kičmi nedužnog naroda.
2
5
28
1,869
Srbijanci, pišem ovo bez rukavica. Živim ovdje, gledam ovaj cirkus genocidnog entiteta u raljama kriminalne hobotnice obitelji Dodik svaki dan i muka mi je više od toga da okrećete glavu i pravite se da ovo nema veze s vama. Dodik, njegova obitelj, njegova politika, njegova pljacka i nama i vama je godinama kamen oko vrata. Dok se vi tamo borite da napravite koliko-toliko normalnu državu, on vas uporno vuče nazad u mulj. Njemu i njegovoj fašističkoj porodičnoj kliki Srbija služi samo kao bankomat, sigurna kuća i paravan za sve ono što ovdje godinama pljačkaju i huškaju. Od naših i vaših para se grade imperije i namještaju poslovi rodbini, dok vam seljačina iz Laktaša prodaje priča o nekakvom velikom patriotizmu. A ono preko čega ne biste smjeli preći je to što je taj isti čovjek, sa ovom magarčinom od sina, pljunuo na vašu djecu. Vrijeđao je vaše studente, pljuvao po studentskoj listi i ponizio milione ljudi koji su stali iza njih. Čovjek koji je čitavu karijeru napravio na prevarama, manipulacijama i otimačini našao je za shodno da drži lekcije mladim ljudima koji su izašli na ulice da traže pravdu. To nije samo šamar tim studentima, to je šamar svakome od vas ko želi normalan život. I vi na sve to ćutite i puštate ga da govori u vaše ime. Da vam kažem najiskrenije: s takvim ljudima se ni u crkvu ne ide. To nisu vaši prijatelji, to su paraziti koji vas koriste dok imaju interesa, a sutra će vas prve prodati. Što se prije otarasite Dodika, njegove familije i te pogubne genocidno pljačkaške politike koja nas sve drži u devedesetim, to ćemo prije moći živjeti jedni pored drugih kao normalni ljudi. U suprotnom, ostajete taoci čovjeka koji vas u suštini prezire. Na vama je.
Pozdravljam program Studentske liste u Srbiji.Drago mi je da razumiju koliko je važno čuvati Republiku Srpsku,njen ustavni položaj i Dejton.Jačanje privrednih veza Srbije i Srpske znači više posla,više investicija i više prilika za mlade.Srpska i Srbija su jedno. Zajedno smo jači
32
22
2
283
12,859
Priča o Ani Dragović, sestri „poznatog beogradskog suvereniste“ Vukše Dragovića, počinje u Sarajevu. Vrućina Dubaija nije nimalo ličila na onu sarajevsku. Zrak bio težak, ljepljiv i mirisao na skupi parfem, benzin i pustinjski pijesak koji se uvlačio pod kožu. Dž. K. je stajao pored ogromnog staklenog zida svoje teretane, posmatrajući jahte koje su mirno klizile zaljevom. U refleksiji stakla vidio je vlastiti odraz, široka ramena, pažljivo podšišana brada i pogled čovjeka koji je previše toga vidio da bi ga išta moglo iznenaditi. Prije samo nekoliko godina nosio je policijsku uniformu u Sarajevu. Znao je svaku ulicu, svaki ćošak i svaku tajnu asfalta. Ali prekretnica je počela onog dana kada je u Sarajevu dočekao E.G. Taj susret zauvijek je promijenio njegovu putanju. Policijska značka ubrzo je zamijenjena avionskom kartom u jednom pravcu. U Dubaiju je Dž.K. brzo shvatio pravila igre. Otvorio je luksuznu teretanu, mjesto gdje su lokalni šeici, ruski oligarsi i evropski biznismeni dolazili da izbace stres i oblikuju tijelo. Postao je njihov lični trener i čovjek od povjerenja. Ali teretana je bila samo savršen paravan, legalna fasada za mnogo unosniji posao koji se odvijao u sjeni nebodera. Dž.K. je vodio diskretnu agenciju, a klijentela iz njegove teretane bila je njegova najbolja baza kupaca. Djevojke su stizale ponajviše iz Srbije. Mlade, ambiciozne i željne brzog novca i sjaja Emirata. Posao je cvjetao sve dok u sistem nije ušla greška. Beograđanka Ana Dragović stigla je u Dubai s velikim očekivanjima, ali bez onoga što je na tom surovom tržištu bilo jedina valuta. Dž.K. je od samog početka sumnjao u taj angažman, ali ju je pustio da odradi nekoliko večeri. Greška se pokazala skupom jer mu je telefon počeo zvoniti već nakon par dana. Njegovi klijenti, ljudi koji su plaćali hiljade dirhama za savršenu iluziju, bili su bijesni. Žalbe su bile direktne i brutalne, govorili su da je previše ružna i ravna za standarde koje im je obećao. Te večeri, u kancelariji iza svlačionica, atmosfera je bila ledena uprkos paklu napolju. Ana je sjedila prekoputa njega, nervozno vrteći prsten na ruci. Dž.K. nije vikao, stari policijski instinkt naučio ga je da je tišina mnogo opasnija od galame. "Ana, u ovom gradu se ne prodaje priča. Prodaje se slika", rekao je mirno, spuštajući kovertu s novcem na stol ispred nje. "Moji klijenti ne plaćaju da bi bili razočarani”.
32
22
3
252
60,125
Višemjesečna međunarodna forenzička istraga, zahtijevana i inicirana od poznate srbijanske NVOrganizacije, potvrdila je da je tokom mirnih građanskih protesta 15. marta u Beogradu upotrebljen usmjereni akustični sistem dugog dometa (LRAD) visoke frekvencije, te da je naređenje za njegovo aktiviranje izdato direktno iz kabineta tadašnjeg predsjednika države Aleksandra Vučića. Prema zvaničnom izveštaju nezavisne komisije za ljudska prava, incident se dogodio u trenutku kada su okupljeni studenti i građani odavali počast tišinom ubijenim zemljacima na koje se srušila, korupcijom sfušerena rekonstrukcija, nastrešnica novosadske željezničke stanice. Iznenadni zvučni udar izazvao je trenutnu dezorijentaciju, gubitak ravnoteže i masovnu paniku među hiljadama prisutnih, dok je desetine demonstranata zatražilo hitnu medicinsku pomoć zbog oštećenja sluha i vrtoglavice. Nakon prvobitnih negiranja, predstavnici Ministarstva unutrašnjih poslova su u aprilu 2025. godine novinarima prikazali akustične uređaje koje policija poseduje, uz tvrdnju da se oni nalaze u magacinima ili da služe isključivo kao snažan razglas. Ključni dokazi u istrazi proizašli su iz detaljne spektralne analize audio i video-snimaka sa lica mjesta, koju su sproveli nezavisni stručnjaci za akustiku i bezbjednosne tehnologije iz Sjedinjenih Američkih Država i Francuske. Dr. Džonatan Miler, američki inženjer akustike i bivši konsultant za bezbjednosne sisteme iz Bostona, naveo je u svom vještačenju da zvučni talas zabilježen na snimcima ima precizno definisanu frekvencijsku krivu koja ne može nastati prirodnim putem niti uobičajenim ozvučenjem, već isključivo aktiviranjem vojno-policijskog akustičnog emitera na maksimalnoj snazi. Prof. Klara Loran, stručnjak za forenzičku obradu zvuka sa Instituta za primenjenu fiziku u Parizu, potvrdila je autentičnost snimaka građana, odbacivši prvobitne tvrdnje vlasti da je zvuk naknadno montiran. Prema njenim riječima, sinhronizovana fizička reakcija mase u radijusu od dvije stotine metara poklapa se u milisekundu sa propagacijom zvučnog udara. Pored tehničkih dokaza, istraživački tim došao je u posjed internih logova komunikacije Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i inventarnih lista specijalnih policijskih jedinica. Dokumentacija pokazuje da su dva mobilna LRAD uređaja izvezena iz centralnog magacina tri sata prije početka skupa i postavljena, jedan na haubu specijalnog policijskog vozila, a drugi na balkon Starog dvora. Prema svjedočenju zaštićenog izvora iz bezbjednosnog sektora, upotreba ovih uređaja u režimu odvraćanja zahteva posebno odobrenje. Zapisnici sa hitnog sastanka savjeta za bezbjednost, održanog neposredno prije proztesta, ukazuju na to da je Vučić osobno zahtijevao hitno i beskompromisno razbijanje protesta bez upotrebe klasične sile pred kamerama, nakon čega je komanda proslijeđena operativcima na terenu.
8
90
2
341
10,320
Svjedočiti tome i živjeti sa saznanjem šta je ljudska ruka u stanju uraditi drugoj ljudskoj ruci po direktnom državnom nalogu predstavlja teret koji se ne da sprati. Oporavak u mom slučaju ne znači zaborav, oporavak je samo svakodnevna borba da se nauči živjeti s tim teškim sjećanjima. Radio sam u DynCorp-u, koji me 2002. godine poslao u Srbiju/Beograd na obezbjeđenje otkopavanja masovnih grobnica u koje su bile pobacane hiljade Albanaca, civila sa Kosova. U stvari, više je to bilo obezbjeđenje stručnih lica koja su radila na samom otkopavanju i analizi kostiju iz tih grobnica, dok je srbijanska policija obezbjeđivala perimetar od oko 300 metara. Ja sam lično bio na tri lokacije. Prva je bila Batajnica, gdje su tijela već bila iskopana i rađene su samo DNK analize, lokacija koja je, uz Petrovo Selo, Jezero Perućac, Rudnicu i Kiževak, kasnije postala poznata srbijanskoj javnosti. Međutim, ove druge dvije na kojima sam radio, kao i desetak drugih, ostale su potpuno nepoznate javnosti, iako su za njih dobro znali vojni i politički vrh Srbije pod režimom Slobodana Miloševića. Lokacije na kojima sam ja radio nalazile su se, prva između Češkog Sela i rumunske granice, a druga između sela Bereg i mađarske granice. Ono što sam tamo vidio sigurno je u meni ostavilo teže posljedice i dublji PTSP nego sam rat u opkoljenom Sarajevu. Pred mojim očima ležali su posmrtni ostaci hiljada albanskih civila, žena i djece. Skoro svima njima ruke su bile zavezane na leđima žicom i bili su upucani ili u potiljak ili u čelo. Jedino žene koje su držale djecu nisu bile zavezane, držale su svoje najmilije do posljednjeg daha, prije nego što je i toj djeci pucano direktno u glavu. To nije bio nikakav slučajni ratni okršaj, već hladnokrvno isplaniran i izveden drugi genocid srbijanskih vlasti u 20. stoljeću, sa jasnom, sistematskom namjerom vojne, policijske i političke mašinerije da se čitava jedna populacija zatre, a njihovi posmrtni ostaci sakriju i razbace po najudaljenijim uglovima države. Gledati kako iz zemlje izranjaju ostaci ljudi kojima su ruke na leđima bile svezane žicom, s rupama od metaka na potiljku ili čelu, ledi krv u žilama. Slike majki koje u posljednjim sekundama života nisu puštale svoju djecu iz naručja, nastojeći ih tijelom zaštititi od zrna, ne izlaze iz glave. Među kostima i zemljom nalazili su se sitni predmeti, cipelice, đačke knjižice, cucle i igračke. Ti mali, svakodnevni predmeti bili su najpotresniji dokaz da su mete četničkosrbijanskih snaga bile čitave porodice, obrisane u jednom danu. Najpotresnije je bilo vidjeti djevojku sa dvije prostrelne rane na glavi i trećom na stomaku, gdje je zlikovački metak prošao kroz tijelo majke i usmrtio u njenoj utrobi sasvim zdrav i odrastao fetus. Ove grobnice nisu bile posljedica ratnog ludila pojedinaca, već krvavi rukopis jedne te iste genocidne politike. Isti sistem, ista ideologija i ista zlikovačka ruka koja je rušila Sarajevo, pravila masovne grobnice po Podrinju i počinila genocid u Bosni i Hercegovini, nastavila je svoj krvavi pir na Kosovu. Bilo u Srebrenici, Suhoj ili Batajnici, radilo se o državnom projektu istrebljenja i zatiranja ljudskog roda. Prevoženje mrtve djece u hladnjačama i njihovo zakopavanje na granicama Srbije konačni je dokaz planirane genocidne namjere koja se ne može sprati, sakriti niti poreći. Fotografisao sam te grobnice i načinio više od 2000 fotografija. Negdje 2003. godine, kada sam krenuo na vikend u Sarajevo, zaustavljen sam na granici. Oduzete su mi sve stvari, fotoaparat, laptop i telefon. Vraćen sam u Beograd, gdje mi je stan takođe pretresen i oduzet PC. Nikada mi nijedna od tih stvari nije vraćena. Dobio sam trajnu zabranu boravka i ulaska u Srbiju. Kako mi je pisano i uručeno, razlog je bila opasnost po nacionalnu bezbjednost, na osnovu odredaba člana 78. Zakona o strancima. Taj član predviđa zabranu ulaska iz razloga zaštite bezbjednosti Republike Srbije i njenih građana, i to na period duži od pet godina jer je procijenjeno da predstavljam ozbiljnu pretnju. Te fotografije, te lokacije i to saznanje, za mene, nisu bile prijetnja nacionalnoj bezbjednosti nego dokaz onoga što se dogodilo. Za vlast u Srbiji, moje slike sigurno su bile prijetnja, jer su pokazivale razmjere planiranog genocida nad kosovskim Albancima koji je ta ista vlast sakrivala i razbacivala po čitavoj Srbiji. Kada se izabere nova vlada Srbije, želio bih da mi se ukine zabrana ulaska. Namjeravam se obratiti Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srbije, Direkciji policije/graničnoj policiji, odnosno nadležnoj jedinici za strance, formalnim zahtjevom za ukidanje zabrane. U zahtjevu ću navesti da te 2003.godine, a ni danas, nisam i ne predstavljam nikakvu prijetnju državi Srbiji niti njenom građanima.
2
5
2
40
1,781
KRMCI Nema tu ni trunke ideologije, ni grama principijelnosti, a ponajmanje nekakve građanske hrabrosti. Ono čemu svjedočimo kada se intonira državna himna, a pojedinci poput krmčine Milorada Dodika i IsKaranog Siniše demonstrativno ostaju zalijepljeni za svoje stolice, najobičniji je, sirovi bezobrazluk umišljenih parazita koji misle da su iznad zajednice koja ih održava u životu. To su ljudi sa selektivnom amnezijom i hroničnim manjkom osnovnog kućnog odgoja. Kada treba unovčiti državnu stipendiju, otvoriti sinovima i kćerkama firme koje će parazitirati na državnom budžetu, naplatiti subvenciju, liječiti se na teret budžeta ili uživati sigurnost koju im garantuje sistem, tada im je država dobra. Tada su u prvim redovima, širokih ruku i otvorenih džepova. Ali onog trenutka kada kultura od njih traži jedinu stvar koja ne košta apsolutno ništa osim minimuma pristojnosti prema zemlji pod čijim nebom žive, odjednom postaju veliki buntovnici. Njihovo sjedenje pred kamerama i u punim dvoranama nije nikakav čin otpora, već jeftini egzibicionizam kukavica. Pravi buntovnici se odriču privilegija, vraćaju dokumente i napuštaju sistem koji preziru. Ova dva krmka iz fotelje ne odriču se ničega. Oni bi da zadrže sve beneficije, a da istovremeno glume moralne vertikale tako što će pljunuti na simbol za koji su od davnina drugi krvarili, ginuli i ostajali bez dijelova tijela. Najodvratniji dio tog performansa je njihova bolesna potreba da se osjećaju superiorno. Dok svi stoje, oni sjede i pogledom traže odobravanje, uvjereni da su oni jedini prosvijećeni među gomilom "ovaca". U stvarnosti, to je samo jadni kompleks niže vrijednosti maskiran u aroganciju. Jesti iz državnog tanjira, grijati se na njenoj vatri, a onda s visine pljuvati u tu istu zdjelu i očekivati aplauz, to nije nikakav stav. To je dijagnoza najniže vrste ljudskog i društvenog oportunizma. Jer, budimo posve iskreni: nema tu nikakve više svrhe ni slobodarske misli, već je to ogoljeni, patološki kukavičluk i pokvarenost bića. To je kukavičluk moralnih pigmeja koji bi htjeli sve privilegije sistema, ali bez ijedne trunke odgovornosti, pokvarenost koja parazitira na tuđoj muci i žrtvi, a onda se podlo kezi u lice svima onima koji drže do zajedničkog dostojanstva. Moralni glib u najčistijem obliku.
9
3
1
80
1,928
Sretno i vama i kćerki
Љубав је путовање које је најљепше када се дијели. Уз Божји благослов, Соња и ја ❤️
16
6
531
35,933
Kako rekoh ranije, zahvaljujući Blaise Metreweli i general-potpukovniku Matthew Jonesu, svi pozivi su snimljeni i vjerovano će biti i objavljeni.
Много лажи сам се наслушао о изборној ноћи. О свим детаљима говорићу у Народној скупштини. Али, да знате, људи, све што су рекли је ноторна неистина. После затварања бирачких места нисам имао ниједан телефонски позив, а током дана само један разговор о ситуацији у Лазаревцу. Студенти блокадери, прекините да лажете, или ми кажите ко ме је то упозорио на било шта. Маца појела језик…
14
2,536
Priča nas vraća u sedamnaesto stoljeće, u vrijeme kada su osmanski glasnici, poznati kao tatari ili ulaci, na brzim konjima prenosili carske fermane između Carigrada, Sarajeva i Krajine. Među njima bio je jedan vješt i više mahnit nego neustrašiv jahač porijeklom iz Trakije, okoline Jedrena, imena Arda Fidan kojeg su zbog nevjerovatne brzine i vještine s konjima zvali Düdük, što na turskom znači svirala ili pištaljka, jer je u punom galopu prolazio kroz klance brzo poput vjetra i zvižduka. Danas na bosanskom duduk znači tupan, glupan. Nakon godina službe na carskim drumovima, odlučio je da se skrasi u plodnim ravnicama Lijevča i Bosanske Krajine, na samoj granici carstva, gdje su iskusni konjanici bili izuzetno cijenjeni. U novoj sredini, među domaćim stanovništvom, njegovo tursko zvanje i nadimak brzo su se prilagodili lokalnom izgovoru: oštro tursko ü prešlo je u domaće O i I pa je stari carski glasnik za komšije postao jednostavno, Dodik. Kako su prolazile decenije, on se potpuno stopio s krajem u koji je došao, preuzevši jezik, običaje i način života domaćih ljudi, dok je sjećanje na daleku Trakiju blijedilo iz generacije u generaciju. Ipak, njegov nadimak ostao je zapisan u narodu kao trajno porodično ime Dodik, noseći u sebi neobičan spoj dalekog putovanja i duboke ukorijenjenosti u krajišku zemlju. Sličniost između Igora Dodika i Hakana Fidana je nevjerovatna.
12
3
1
63
4,195
U ne baš tako daleka vremene,u jednoj travnickoj mahali živio je čovjek koji higijenu nije smatrao uopće važnom. Nikad se nije prao niti mijenjao odjeću, pa se za njim vukao toliki smrad da su ljudi zatvarali prozore i prije nego što bi naišao, a djeca su vikala: „Eno ga, ide onaj što strašno bazdi!“ Od tog glagola i njegovog neslavnog obilježja nastao je nadimak Bazdija, koji se vremenom srodio s porodicom i pretvorio u prezime Bazdulj. Prođoše decenije promijeniše se carstva, drumovi i navike ali potomci starog neopranog i smrdljivog pretka se ne uozbiljiše, se ne opraše i ne očešljaše. Tako u današnje vrijeme, nekoliko vjekova kasnije, jedan od njegovih najsmrdljivijih potomaka Muharem Bazdulj smrdi još i više od svog pretka. Dok piše svoje eseje o kulturi, ne može a da se, onako u sebi, ne zapita: „Odakle mi ova potreba da ovoliko serem po papiru, kad smrdim k’o govno?“
28
10
1
324
18,375
ISTINA O POGORELICI Odmah da buden jasan, kamp na Pogorelici kod Fojnice nije bio nikakav poligon za terorizam, već tajni državni centar za specijalnu obuku, osmišljen po uzoru na čuvene operacije izraelskog Mossada i njihov lov na nacističke zločince nakon Drugog svjetskog rata. U neposrednom postdejtonskom periodu, kada je postalo jasno da međunarodne snage nemaju namjeru hapsiti najtraženije ratne zločince poput Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ostale krvoloke, tadašnji državni i obavještajni vrh Republike Bosne i Hercegovine donio je odluku o formiranju elitne jedinice koja će te ljude locirati, hapsiti i privoditi pravdi, a u slučaju pružanja otpora, likvidirati. Cijeli projekat vodio je vrh tadašnje Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID) na čelu sa direktorom Bakirom Alispahićem, uz ključnu operativnu ulogu Irfana Ljevakovića i Envera Mujezinovića, dok je na samom terenu na Pogorelici komandant kampa bio Edhem Veladžić. S obzirom na to da Bosna i Hercegovina u tom trenutku nije imala vlastiti kadar osposobljen za tako složene obavještajne i diverzantske zadatke nateritoriji Srbije, Crne Gore i RS-a, za instruktore su angažovani vrhunski stručnjaci iz Irana, pripadnici iranske obavještajne službe VEVAK i elitne Revolucionarne garde Pasdarana, predvođeni glavnim instruktorom Abdollahom Derezadehom i instruktorima Mehdi Tallati, Mohamed Selah Pourom, koji je imao diplomatski pasoš iranske misije u Sarajevu, zatim Alireza Jafarzadeh, Ali Asmear Alishahi, kao i generali Ali Sadat i Berzegera (zaboravio sam mu prezime) Upravo su nam ti iranski instruktori prenosili znanja o dubinskom izviđanju, tajnom praćenju, infiltraciji, lišavanju slobode i preciznoj neutralizaciji meta. Sve je naprasno prekinuto 15. februara 1996. godine desantom tadašnjih snaga IFOR-a. Akciju upada izveli su pripadnici francuskog kontingenta i američkih specijalnih snaga pod komandom admirala Leightona W. Smitha Jr., tadašnjeg glavnokomandujućeg IFOR-a, uz operativno rukovođenje generala Michaela Walkera, komandanta kopnenih snaga ARRC i generala Williama Nasha, komandanta američke Prve oklopne divizije u čijoj se zoni odgovornosti nalazila Fojnica, dok je javno predstavljanje zaplijenjenog materijala i medijsku kampanju vodio glasnogovornik major Simon Haselock. Uhapsena su tri Iranca instruktora i nas osmorica “polaznika kampa”, ukupno 11 osoba. Iako je deceniju kasnije oslobađajuća presuda Vrhovnog suda Federacije BiH potvrdila da na Pogorelici nije bilo nikakvog terorizma, projekat je tim upadom, na moju žalost, zauvijek ugašen. Iskreno ostaje mi ogromna tuga, ljutnja i bijes što je taj kamp zatvoren i što jednoj takvoj jedinici nije omogućeno da izvrši kozmičku pravdu i da završi svoj posao. Zbog toga i dandanas brojni zlikovci i ratni zločinci slobodno šetaju Srbijom umjesto da su davno bili ili uhapšeni i privedeni pravdi ili likvidirani.
9
7
2
80
4,569
Vidim da mi neki pišu kako je Vučić u izbornoj nocći razgovarao sa Putinom, da je prvi poziv dobio od Putina. Pa da razjasnimo i tu nedoumicu … Pprvi preliminarni rezultati oko 21 čas ukazali su na mogućnost promjene vlasti u Srbiji, što je u vrhu države izazvalo hitnu potragu za spoljnom podrškom. U takvim okolnostima, Aleksandar Vučić pokušao je da uspostavi direktan kontakt sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, tražeći političko pokriće i podršku za upotrebu sile radi očuvanja vlasti. Međutim, linije prema Kremlju ostale su zatvorene. Moskva je svjesno izbjegavala direktnu komunikaciju u prvim satima krize, ne želeći da preuzme odgovornost za eskalaciju sukoba na ulicama Beograda niti da daje garancije koje bi u tom trenutku bile strateški neisplative. Tek oko ponoći, poruka iz Moskve je ipak stigla, ali ne direktno od Putina, već preko sekretara Saveta bezbjednosti Ruske Federacije Sergeja Šojgua ili direktora Spoljne obaveštajne službe Sergeja Nariškina, koji u ovakvim situacijama služe kao glavni operativni kanal Kremlja za osjetljive poruke. Poruka je bila kratka i nedvosmislena: Beograd ne može da računa na rusku intervenciju niti na podršku za nasilni scenario, aktuelna vlast je, političkim riječnikom rečeno, puštena niz vodu. Ovakav zaokret Moskve nije bio posljedica trenutne procjene stanja u Srbiji, već dio šireg geopolitičkog dogovora. U zamjenu za pasivnost na Balkanu i odustajanje od otvaranja novog kriznog žarišta u Evropi, Rusija je dobila ključne ustupke na svom primarnom frontu. Administracija američkog predjsednika Donalda Trampa ranije je ponudila okvir za stabilizaciju odnosa koji podrazumjeva faktičko prihvatanje postojećih linija razgraničenja u Ukrajini i postepeno ukidanje ekonomskih sankcija Ruskoj Federaciji. U kalkulaciji Kremlja, izbor je bio jednostavan: stabilizacija fronta u Ukrajini i povratak na međunarodno tržište kroz ukidanje sankcija imaju neuporedivo veću stratešku težinu od očuvanja uticaja u Beogradu. Balkan je u toj podjeli karata poslužio kao moneta za potkusurivanje u mnogo većoj igri velikih sila.
40
16
3
225
41,158
Zaista je lepo da se mali Ilijan ugledao na tatu a ne na dedu.
1
16
730
I ovaj bilmez, sin ratnog zlocinca, ce na Sokocu zavrsiti kao Periš.
Кад су ванредни избори у Неовисној Републици Хрватској, након пада надстрешнице у психијатријској клиници Свети Иван у Загребу?
1
25
1,419
500.000 eura za 1.000 glasova. Četrdesetak dana je proslo od izbora a na bankovni račun u Švicarskoj povezan s porodicom SDSovog zastupnika Vladimira Ćopića legla je uplata od tačno 500.000 eura. Novac je uplaćen s računa misteriozne ofšor kompanije registrirane u poreskom raju u Indijskom okeanu. Vvladajućoj koaliciji okupljenoj oko Međeda iz Laktaša je za dvotrecinsku većinu u NSRS i četvrtog delegata u DN Parlamentarne skupštine BiH nedostajla samo dva gglasa. Zadatak da „osigura teren“ oko Ćopića dobio je Goran Pavlović, fočanski “biznismen” i dugogodišnji operativac izrazito blizak blizak Miloradu Dodiku. Vladimir Ćopić i Pavlović sastali su se u tri navrata u zatvorenom separeu jednog hotela na Palama, daleko od očiju javnosti i sigurnosnih kamera. Tema sastanaka bila je Ćopićev prelazak na stranu vlasti, ali ne u SNSD nego u stranku ratnog zločinca Nenada Stevandića, Ujedinjena Spka. Cijena političkog zaokreta dogovorena je na pola miliona eura, ali s jednim ključnim uslovom, novac nije smio ući u Bosnu i Hercegovinu u gotovini, niti preko domaćih banaka koje podliježu strogim kontrolama Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i Ureda za sprečavanje pranja novca. Ooperacija isplate izvedena hirurški precizno kroz mrežu inostranih transakcija. Kompanija „Aurelia Global Holdings Ltd.“, osnovana samo četiri mjeseca ranije u Victoriji, glavnom gradu Sejšela. Prema registru kompanija, formalni direktor je lokalni pravni zastupnik koji se pojavljuje u stotinama sličnih fiktivnih firmi, čime je stvarni vlasnik kapitala ostao potpuno skriven iza ofšor zavjese. Danas se zna da je vlasnik te kompanije Pavloviceva kompanija Pavogord. Novac je prebačen na nerezidentni račun otvoren u švicarskoj banci PostFinance AG, sa sjedištem u Bernu, jednoj od rijetkih velikih finansijskih institucija u Švicarskoj koja, uz strogu provjeru dokumentacije i porijekla imovine, omogućava otvaranje računa državljanima Bosne i Hercegovine i drugih zemalja izvan Evropske unije. Kako bi se izbjegla blokada sredstava zbog sumnje na pranje novca, uplata od 500.000,00 eura opravdana je fiktivnim ugovorom o „strateškom savjetovanju u oblasti obnovljivih izvora energije“. Na fakturi pod brojem INV-2026-889 kao primalac sredstava navedena je konsultantska firma u vlasništvu Ćopićeve bliske srodnice, registrirana neposredno poslije izbora. Svega 48 sati nakon što je švicarska banka potvrdila prijem sredstava, Vladimir Ćopić je predao zahtjev Narodnoj skupštini RS-a da će biti član Kluba zastupnika Ujedinjene Srpske. PAPKE U OKOVE.
6
22
2
107
9,471
ℝ𝕍𝕀 𝕔𝕣𝕧𝕖𝕟𝕠 𝕀 ™ retweeted
Serbs have been killing infants and children since 1878, culminating in 1912, well into the 1920s-30s, as well as 1940s and 1990s. They did it against every neighboring people. Serbs are masters of murdering those who cant defend themselves.
9
19
176
2,350
RUŠENJE DEJTONSKOG ZIDA Izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine kakvu traži profašistički HDZ nije održivo rješenje bez prethodne i temeljite reforme cjelokupnog ustavnopravnog poretka uspostavljenog Dejtonskim mirovnim sporazumom, uključujući njegov Aneks 4 (Ustav BiH) i prateće anekse. Slažem se sa stavom Dragana Čovića da je Dejtonski sporazum potrebno mijenjati, ali ne parcijalno, već u potpunosti, s ciljem stvaranja funkcionalne i racionalne države. Takva ustavna reforma trebala bi obuhvatiti sljedeće ključne promjene: Teritorijalno-administrativna reorganizacija: Ukidanje postojećih entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, Brčko distrikta kao posebne jedinice, te svih deset jebeno nepotrebnih kantona u Federaciji BiH, čime bi se eliminisao glomazan, skup i neefikasan srednji nivo vlasti. Centralizacija zakonodavne i izvršne vlasti: Uspostavljanje jedinstvene zakonodavne vlasti na državnom nivou jednodomnim ili dvodomnim parlamentom bez entitetskog glasanja i blokada, te snažne centralne vlade s jasnim nadležnostima u oblastima odbrane, sigurnosti, pravosuđa, vanjske politike i makroekonomske stabilnosti. Reforma institucije Predsjedništva: Zamjena tročlanog Predsjedništva BiH institucijom jednog predsjednika države, čime bi se osiguralo jedinstveno i efikasno predstavljanje zemlje u inozemstvu. Suštinska decentralizacija i jačanje lokalne samouprave: Spuštanje nadležnosti i financijskih resursa direktno na nivo gradova i opština, kako bi lokalne zajednice imale punu autonomiju u odlučivanju o komunalnoj infrastrukturi, obrazovanju, zdravstvu i lokalnom ekonomskom razvoju. Usklađivanje sa evropskim standardima: Potpuna implementacija svih presuda Evropskog suda za ljudska prava, poput predmeta Sejdić i Finci, Zornić, Pilav i Kovačević, čime bi se svakom građaninu Bosne i Hercegovine garantovalo aktivno i pasivno biračko pravo na cijeloj teritoriji države, bez obzira na etničku pripadnost ili mjesto prebivališta. Postojeći dejtonski okvir bio je nužan mehanizam za zaustavljanje rata, ali se u mirnodopskim uslovima pokazao kao generator stalnih političkih blokada nacističkih stranaka, institucionalne neefikasnosti i ekonomske stagnacije. Umjesto kozmetičkih izmjena izbornih pravila koje cementiraju postojeće podjele, Bosni i Hercegovini je potreban novi društveni dogovor i moderan evropski ustav koji će u fokus staviti građanina a ne nacionalistu vrlo često i fašistu, funkcionalne državne institucije i snažne lokalne zajednice.
3
29
1,001
Priča o Srđanu Amidžiću seže u sredinu osamnaestog stoljeća, u vrijeme kada su se osmanski vojnici, trgovci i zanatlije kretali duž carskih drumova od Istanbula do Sarajeva i Travnika. Iz okolice Konje, grada poznatog po dervišima, strpljivosti i vrsnim zanatlijama, u Bosnu je stigao čovjek po imenu Mustafa Albayrak, majstor za vezenje zastava, obradu kože i izradu sedla. Mustafa u Bosnu je došao kao vojnik s sabljom, kao čovjek blage naravi i velike mudrosti. Bosnu je zavolio i ostao u njoj gdje je brzo otvorio radnju u jednoj od najprometnijih ulica stare bosanske čaršije grada Travnika. Kako nije imao svoje bliže rodbine u novom kraju, a svakom je znao dati dobar savjet, saslušati muku ili pomoći mlađim šegrtima bez naknade, čaršija ga je ubrzo prestala zvati po imenu. Za sve je postao jednostavno, Amidža. Kada bi neko imao spor oko međe, trgovački nesporazum ili porodičnu brigu, govorilo bi se: „Hajdemo kod Amidže iz Konje, on će presuditi po pravdi.“ Kasnije se ipak oženio u Travniku, dobio sinove i unuke, ali njegov nadimak bio je toliko snažan da je nadjačao i samo njegovo ime. Njegove sinove i unuke u mahali nisu zvali Mustafićima, već Amidžićima, potomcima onog dobrog strica iz Anadolije. Stoljećima kasnije, ta turska riječ koja je ušla u bosanski svakodnevni govor ostala je trajno upisana u porodično ime. Tako bi i danas, u Srđanu Amidžiću, živjela ta ista priča o čovjeku iz Konje koji je u novoj domovini postao svačiji stric, noseći u sebi onu tihu anadolsku gostoljubivost i bosansku toplinu zbog koje se ljudi oko njega osjećaju kao kod kuće, da nije Srđanov čukundjed Fidan, inače lopov i silovatelj, prodao “veru za večeru” i prešao na pravoslavlje. Sličnost između Srđana Amidžića i Berata Albayraka je fascinantna.
4
4
38
1,740