Zvonimir Despot

Papa Lav XIV., prvi Amerikanac na čelu Katoličke Crkve, glasovao je poštom na američkim izborima 3. studenoga. Prema dostupnim povijesnim podacima, on je prvi aktualni papa koji je sudjelovao na svjetovnim demokratskim izborima. I to baš u Trumpovoj Americi! Papa koji otvoreno kritizira Trumpovu politiku prema migrantima, ratnu retoriku i političku zloupotrebu kršćanstva iskoristio je upravo onaj način glasovanja čiju vjerodostojnost Trump godinama dovodi u pitanje. Za koga je glasovao, ne znamo. I nije to najvažnije. Mnogo je važnije što je osobnim primjerom dao poticaj milijunima Amerikanaca da iskoriste svoje biračko pravo. Nije nikome rekao za koga treba glasovati, nego je pokazao koliko je važno uopće glasovati. A tu dolazimo do onoga što smatram posebno važnim i za Hrvatsku, ali i za svaku drugu demoklraciju. Godinama slušamo kako su svi političari isti, kako se ništa ne može promijeniti i kako izbori nemaju smisla. A onda velik dio građana ostane kod kuće i prepusti odluku upravo onima protiv kojih se najviše buni. Ne prihvaćam kuknjavu o lošoj vlasti od onih koji se dobrovoljno odriču mogućnosti da o toj vlasti odlučuju. Neizlazak na izbore nije nikakva politička mudrost, a još manje izraz otpora sustavu. To je prepuštanje vlastite političke sudbine drugima. I zato mi je ovaj papin čin važniji od svih nagađanja je li glasovao za republikance ili demokrate. Ako čovjek koji vodi Katoličku Crkvu s više od milijardu vjernika smatra važnim iskoristiti svoje biračko pravo, kakvo onda opravdanje imaju oni koji na dan izbora ostaju kod kuće, a već sutradan najglasnije proklinju vlast koju su drugi izabrali? Demokraciju ne uništavaju samo loši političari. Slabi je i ravnodušnost građana koji su odustali od vlastite odgovornosti.

Mali podsjetnik na povijesne činjenice koje neki povjesničari (namjerno) ignoriraju! A opširno o svemu objavljeno je u knjizi povjesničara Danijela Tatića "Feldmaršal Svetozar Borojević. Životopis prešućenoga velikana" iz 2019. godine.

Politička fantastika i bježanje od odgovornosti pod krinkom "dva mandata" Najava zajedničkog programa SDP-a i Možemo!, prema kojoj im je za rješavanje problema s otpadom u Hrvatskoj potrebno osam godina i milijarde eura, predstavlja vrhunac političkog apsurda i potpunog odmaka od realnosti. Ovaj plan ne samo da podcjenjuje pamćenje birača, već služi kao unaprijed pripremljen alibi za vlastitu nesposobnost. Prvi i najveći problem ovog plana je potpuni izostanak kredibiliteta. Sekta Možemo! već godinama upravlja Zagrebom, gradom koji im je trebao poslužiti kao ogledni primjer i dokaz da znaju i mogu. Rezultat? Jakuševec i dalje smrdi, cjelovito rješenje za Resnik je na dugom štapu, a sustav se krpa polovičnim rješenjima. Tvrditi da imaš formulu za spas cijele Hrvatske, dok ti vlastiti glavni grad grca u problemima s otpadom, u najmanju je ruku bezobrazno. Ako nisi sposoban u pet godina posložiti sustav u jednom gradu, na temelju čega tražiš povjerenje za cijelu državu? Priča o "dva mandata" koja su im navodno potrebna pokazuje opasno ignoriranje hrvatske političke stvarnosti. U 35 godina moderne hrvatske države, lijeva koalicija dobila je povjerenje građana tek u dva navrata – i to s razmakom od desetljeća. Oba puta (i Račanova i Milanovićeva vlada) trajala su po jedan mandat, nakon čega su birači redovito birali drugu opciju. Očekivati da će ova garnitura, s ovakvim teretom neuspjeha na lokalnoj razini, uspjeti napraviti ono što nikome na tom spektru nikada u povijesti Hrvatske nije uspjelo – spojiti dva uzastopna mandata – graniči sa znanstvenom fantastikom. Traženje razdoblja od osam godina je klasični politički manevar za izbjegavanje odgovornosti. Time se poručuje: "Ako za četiri godine ne napravimo ništa, nemojte nas kriviti, rekli smo da nam trebaju dva mandata". To je komforna pozicija u kojoj se građanima odmah ispostavljaju računi i obećavaju puste milijarde, dok se preuzimanje odgovornosti za konkretne rezultate seli u daleku i neizvjesnu budućnost. Dakle, ovaj program nije nikakva spasonosna strategija, već jeftini populizam i kamilica od plana. Građanima ne trebaju megalomanska obećanja o milijardama i desetljećima čekanja, nego operativno sposobni ljudi koji znaju riješiti problem odmah. Sve ostalo je samo skretanje pažnje s trenutnog neuspjeha i prodavanje magle.

Iz tiska je upravo izašla nova knjiga povjesničara Bojana Dimitrijevića „Slučaj Praxis – Služba državne sigurnosti i ‘anarholiberalizam’ 1967.–1985. godine“, u izdanju nakladničke kuće Despot infinitus. Utemeljena na dokumentaciji jugoslavenske Službe državne sigurnosti iz arhiva u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, knjiga otvara manje poznato poglavlje povijesti komunističke Jugoslavije: gotovo dva desetljeća sustavnog nadzora, prisluškivanja i političkog progona intelektualaca koje je režim smatrao opasnima za vlastiti opstanak. Hrvatskim je čitateljima posebno važan opsežan dio knjige posvećen zagrebačkom krugu okupljenom oko filozofskog časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole. Gajo Petrović, Milan Kangrga, Rudi Supek, Ivan Kuvačić i drugi istaknuti intelektualci našli su se pod sustavnim nadzorom državne sigurnosti. Pratile su se njihove rasprave, međunarodne veze, znanstveni skupovi, javni istupi i međusobni kontakti. Služba je nastojala utvrditi koliko njihove ideje odstupaju od službene partijske linije i mogu li se pretvoriti u širi politički pokret. Knjiga donosi i podatke o operativnim obradama zagrebačkih praksisovaca, uključujući postupke pod kodnim nazivima „Meteor“ i „Anarhisti“, praćenje studentskih demonstracija 1968. godine, djelovanje Korčulanske ljetne škole te političke pritiske koji su sredinom sedamdesetih doveli do prestanka izlaženja časopisa Praxis i održavanja škole. Opširno o knjizi na linku - hrvatska-povijest.hr/slucaj-…

ETNOBIZNIS I PREBROJAVANJE KRVNIH ZRNACA: KAD TUĐE PODRIJETLO POSTANE VAŽNIJE OD VLASTITOG IDENTITETA Dakle, da zaključim cijelu ovu sramotnu priču, najveći problem Goldsteinova leksikona "100 znamenitih Srba u Hrvatskoj" nije u tome što se bavi znamenitim Srbima. Njihov doprinos hrvatskoj povijesti nitko ozbiljan ne bi smio osporavati. Problem nastaje kada se među njih uvrštavaju ljudi koji su se nacionalno određivali drukčije, poput Branka Gavelle, Svetozara Borojevića i Milana Kangrge. I upravo tu treba podsjetiti na jednu neugodnu povijesnu činjenicu koju bi Ivo Goldstein, kao povjesničar, ali i ne samo kao povjesničar, koji se toliko bavi Drugim svjetskim ratom, morao poznavati bolje od mnogih drugih. Goldstein i Jakovina trebali bi znati da je Hitlerov režim Nürnberškim zakonima iz 1935. pretvorio podrijetlo u pravni kriterij nacionalnog i rasnog razvrstavanja. Nije bilo presudno kako se čovjek osjećao, kojoj je vjeri pripadao ili kako je sam određivao svoj identitet. Presudno je bilo tko su mu bili roditelji, djedovi i bake. Nacistički režim na temelju takvih kriterija oduzimao je ljudima prava, a zatim ih sustavno progonio. Naravno da jedan suvremeni leksikon nije isto što i Hitlerovi rasni zakoni. Ali povijest nas upravo zato uči koliko treba biti oprezan kada se podrijetlo počne pretpostavljati čovjekovu vlastitom izboru. Ako je Gavella bio pravoslavac, to ga nije automatski činilo Srbinom. Ako je Kangrgin otac bio Srbin, to ne znači da se njegov sin morao nacionalno određivati jednako. A ako je Borojević ostavio pisane tragove hrvatskog nacionalnog opredjeljenja, zašto bi to bilo manje važno od njegova obiteljskog podrijetla? Goldstein i Jakovina mogu govoriti o nacionalizmu koliko žele, ali od njih se očekuje da najprije odgovore na ova pitanja. I da javnosti jasno objasne razlikuju li uopće podrijetlo, vjeru i nacionalnost u kriterijima ovoga leksikona. I napokon, želim znati tko je financirao cijeli projekt. Je li javni novac korišten i za knjigu u kojoj se ljudima nacionalna pripadnost pripisuje na temelju kriterija koji nisu dovoljno objašnjeni? Povijest nas je naučila kamo može odvesti ideja da je krv važnija od čovjekove vlastite riječi. Zato nacionalnost ne smije postati nešto što drugi određuju umjesto nas, pa ni onda kada se to radi pod krinkom znanstvenog leksikona. Čovjek nije ono što mu je netko izračunao iz obiteljskog stabla. A povjesničar nije vlasnik tuđeg identiteta.

GOLDSTEIN JE I MILANA KANGRGU PROGLASIO SRBINOM! A KANGRGA SE ZA ŽIVOTA BUNIO UPRAVO PROTIV TOGA! Nakon Branka Gavelle, evo još jednog nevjerojatnog slučaja iz leksikona "100 znamenitih Srba u Hrvatskoj", koji je uredio Ivo Goldstein. Među znamenitim Srbima završio je i filozof Milan Kangrga, čovjek koji je za života izričito prosvjedovao kada ga je netko bez njegova pitanja proglašavao Srbinom! I za to postoji pisani dokaz. Sam Kangrga u autobiografskoj knjizi "Šverceri vlastitog života" oštro napada Ivana Supeka zato što ga je proglasio Srbinom. Zamjera mu što ga nikada nije pitao kako se nacionalno određuje, nego mu je nacionalnost jednostavno pripisao. A sada, gotovo dva desetljeća nakon Kangrgine smrti, njegovo je ime završilo u Goldsteinovu leksikonu znamenitih Srba! Kangrga nije skrivao svoje podrijetlo. Otac mu je bio lički Srbin, majka zagrebačka Hrvatica, a u obitelji je imao i njemačke i slovenske pretke. Kad su ga na popisu stanovništva 1971. pitali za nacionalnost, našalio se da ga upišu kao marksista. Na kraju je pristao da ga upišu kao Hrvata. I sada dolazimo do pitanja za Goldsteina: ako je Kangrga za života smatrao neprihvatljivim da ga drugi bez njegova pitanja proglašavaju Srbinom, na temelju čega ste vi odlučili učiniti isto u svojem leksikonu? Nitko Kangrgi ne osporava srpsko podrijetlo po ocu. Ali podrijetlo nije isto što i nacionalno samoopredjeljenje! To je upravo ona elementarna razlika koju bi povjesničar morao razumjeti. Posebna je ironija što je Kangrga cijeloga života napadao nacionalističko svrstavanje ljudi, a danas je i sam postao predmetom takvog svrstavanja. Goldstein i Jakovina govore nam kako trebamo prevladati uskogrudni nacionalizam. A ja ih pitam: kakvo je to prevladavanje nacionalizma kada mrtvim ljudima nacionalnost određujete umjesto njih? Kangrga je za života javno prosvjedovao protiv onih koji su ga bez pitanja proglašavali Srbinom. Profesore Goldstein, da je Kangrga danas živ, biste li mu se usudili u lice reći da vi bolje od njega znate što je bio?

GOLDSTEIN JE I BRANKA GAVELLU UVRSTIO MEĐU SRBE! JE LI SVAKI PRAVOSLAVAC AUTOMATSKI SRBIN? Ivo Goldstein, koji drugima godinama drži lekcije o nacionalizmu, povijesnom revizionizmu i prisvajanju tuđe povijesti, sada bi morao objasniti kako je Branko Gavella završio među 100 znamenitih Srba u Hrvatskoj! Da, i Gavellu su uvrstili među Srbe! Čovjeka grčkog podrijetla koji se nacionalno deklarirao Hrvatom! Hrvatski biografski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža jasno navodi Gavellino grčko podrijetlo i njegovo hrvatsko nacionalno opredjeljenje. Bio je pravoslavac po krštenju, ali Hrvat po vlastitom izboru. I tu dolazimo do temeljnog problema, profesore Goldstein. Vjera nije nacija! Pravoslavac nije automatski Srbin, kao što ni katolik nije automatski Hrvat! Postoje pravoslavni Grci, Rumunji, Bugari, Makedonci, Crnogorci i Hrvati. Pravoslavlje nije srpsko nacionalno vlasništvo! Zar povjesničaru Goldsteinova iskustva treba objašnjavati razliku između vjerske i nacionalne pripadnosti? Ili ta razlika prestaje vrijediti kada treba popuniti leksikon znamenitih Srba? Zamislite kakvu bi Goldstein kritiku napisao da je netko čovjeka koji se izjašnjavao Srbinom proglasio Hrvatom samo zato što je bio katolik! Odmah bi se govorilo o nacionalističkom prisvajanju i prekrajanju povijesti. A sada Goldstein urednički stoji iza knjige u kojoj je Gavella, unatoč vlastitom hrvatskom nacionalnom opredjeljenju, završio među Srbima. Koliko je još takvih Gavella u ovoj knjizi? Koliko je pravoslavaca proglašeno Srbima bez obzira na njihovo stvarno nacionalno opredjeljenje? Branko Gavella bio je pravoslavac po vjeri, grčkog podrijetla i Hrvat po nacionalnom opredjeljenju. Profesore Goldstein, nacionalnost se ne određuje prema crkvi u kojoj je netko kršten. To bi povjesničar morao znati prije nego što počne sastavljati nacionalne leksikone!

Čitam još jednom, u nevjerici, što je Tvrtko Jakovina na Telegramu napisao o knjizi "100 znamenitih Srba u Hrvatskoj", koju je uredio Ivo Goldstein, i ne mogu se prestati čuditi. Među stotinu izabranih znamenitih osoba nalazi se, ni manje ni više, nego Jovanka Budisavljević Broz! Da, upravo ona Jovanka. Titova supruga. Prva dama jugoslavenskog socijalističkog dvora. Žena koja je desetljećima bila poznata ponajprije po tome što je bila udana za Josipa Broza Tita. I sad bih ja valjda trebao ozbiljno razgovarati o njezinu velikom doprinosu hrvatskoj povijesti, kulturi i društvu. Pa dobro, gospodo Goldstein i Jakovina, možete li nam konačno objasniti što je to Jovanka Broz toliko veliko napravila za Hrvatsku? Koje je kapitalno djelo napisala? Koju je kulturnu ustanovu osnovala? Koji je znanstveni doprinos ostavila? Koju je hrvatsku instituciju izgradila? Čime je zadužila hrvatsko društvo toliko da zaslužuje mjesto među samo stotinu znamenitih Srba u Hrvatskoj? Nemojte mi samo odgovoriti da je bila partizanka. Znam da je bila. Znam njezinu ratnu biografiju, znam njezinu kasniju ulogu, znam njezin život uz Tita. Godinama sam pisao o Titu, objavljivao knjige o njegovu režimu i bavio se Jovankom. Upravo zato razlikujem povijesnu poznatost od stvarnih povijesnih zasluga. Jer ako je Jovanka Broz među sto znamenitih zbog svojega braka s Titom, onda predlažem da ubuduće uvedemo posebnu historiografsku kategoriju: znameniti po bračnom drugu. Neki su hrvatsku kulturu zadužili knjigama, znanstvenim otkrićima, umjetničkim djelima, političkim idejama i izgradnjom ustanova. Jovanka je, eto, bila Titova žena. I to bi sada trebalo biti dovoljno? Posebno je komično što Jakovina u svojem tekstu navodi čitav niz osoba za koje smatra da su također mogle biti uvrštene. Spominje Bogdana Crnobrnju, Čedu Grbića, Milutina Baltića, Savicu Kosanovića, Stanka Stojčevića i Srđana Budisavljevića. Dakle, mjesta za njih nije bilo, ali za Jovanku jest. I Jakovini to nije problem! On taj izbor naziva nužnim kompromisom. Kakvim kompromisom, pobogu? Između povijesnog doprinosa i jugoslavenske nostalgije? Da se razumijemo, nikome ne osporavam pravo da Jovanku Broz smatra zanimljivom povijesnom osobom. Bila je dio jugoslavenskoga političkog vrha i njezin život svakako zaslužuje povijesno istraživanje. Ali biti poznata osoba i biti znamenita osoba koja je svojim djelovanjem ostavila osobit trag u hrvatskom društvu nisu iste stvari. A upravo tu Goldsteinov izbor i Jakovinino oduševljenje zaslužuju ozbiljno preispitivanje. Jer ako je dovoljno biti u Titovoj neposrednoj blizini, onda ćemo uskoro među znamenite početi ubrajati i njegove protokolarne službenike, kuhare, lovačke pratitelje i osoblje predsjedničkih rezidencija. I oni su bili dio jugoslavenske povijesti. Neki su s Titom provodili više vremena nego pojedini ministri. Pa zašto i njima ne bismo dodijelili mjesto među velikanima? Znam, reći će mi da pretjerujem. Naravno da pretjerujem. Ali upravo zato da pokažem koliko je neuvjerljivo kada se osobna povezanost s političkom moći počne prikazivati kao samostalna povijesna zasluga. I da ne bude zabune: doprinos brojnih Srba hrvatskoj znanosti, književnosti, umjetnosti, politici i društvenom razvoju neupitan je. O tome se može i mora pisati. No baš zato čovjek očekuje da leksikon sa samo stotinu mjesta bude sastavljen prema jasnim i dosljednim kriterijima. Goldstein je kao urednik morao odlučiti tko zaslužuje mjesto među tih stotinu. Jakovina je kao profesionalni povjesničar mogao preispitati tu odluku. Umjesto toga, u svojem tekstu navodi Jovanku kao nešto sasvim prirodno, a potom raspravlja o drugim izostavljenim imenima. Mene upravo ta lakoća prihvaćanja zanima. Iza nje se otvara mnogo šire pitanje odnosa dijela hrvatske historiografije prema jugoslavenskom nasljeđu. Zašto se neki ljudi iz Titova političkog i osobnog okruženja tako lako kvalificiraju za znamenitost, dok se za druge traže opipljivi rezultati? Jovanka Broz nije nevažna za povijest Jugoslavije. Ali od povijesne važnosti do mjesta među stotinu znamenitih ljudi koji su djelovali u Hrvatskoj ipak treba prijeći put koji ne može zamijeniti ni najpoznatije prezime ni najraskošniji predsjednički protokol. I zato bih Goldsteinu i Jakovini postavio samo jedno pitanje: da se Jovanka Budisavljević nikada nije udala za Josipa Broza Tita, bi li danas bila u vašem leksikonu? Ako je odgovor ne, onda smo došli do srži problema. Jer tada njezina znamenitost ne proizlazi iz onoga što je sama učinila, nego iz čovjeka za kojega se udala. A ako je to kriterij profesionalne historiografije, onda nam više ne trebaju povijesni leksikoni. Dovoljni su nam matične knjige vjenčanih i albumi s Titovih prijama.

Više od 43 tisuće mladih dobilo je stipendiju Titova fonda, a gotovo 24 tisuće završile su školovanje. No iza jedne od najvećih stipendijskih institucija socijalističke Jugoslavije nije stajala samo želja za obrazovanjem radničke djece, nego i politička namjera stvaranja novih naraštaja odanih komunističkom sustavu. Koliko je Fond doista pomagao mladima, a koliko služio ideologiji i održavanju Titova kulta ličnosti? Upravo ta pitanja otvara nova knjiga povjesničara Đure Škvorca. U izdanju nakladničke kuće Despot infinitus, u biblioteci Hrvatska povijest, izašla je knjiga povjesničara Đure Škvorca „Titov fond za stipendiranje radnika i radničke djece SFRJ 1973. – 1991.“, opsežno povijesno istraživanje jedne danas gotovo zaboravljene institucije socijalističke Jugoslavije. Više na linku - hrvatska-povijest.hr/titov-f…

U samo nekoliko godina ozbiljno se promijenila politička karta svijeta. Bolsonaro je već politička prošlost, Orbán je izgubio vlast nakon 16 godina, Vučić je doživio izborni poraz, a sada je i Netanyahu ostao bez parlamentarne većine. Izraelski slučaj posebno je zanimljiv. Netanyahuov blok nema potrebnih 61 zastupnika, a glasovi arapskih stranaka postali su presudni za sastavljanje nove vlade. Upravo je Netanyahu godinama gradio političku strategiju na sukobljavanju sa svojim protivnicima i odbacivanju suradnje s arapskim političkim predstavnicima. Sada se suočava s paradoksom da bez političkog preokreta ne može lako osigurati većinu, dok su arapske stranke jasno zainteresirane za njegov odlazak. Iako koalicijski rasplet još nije gotov, prostor za njegov politički opstanak ozbiljno se suzio. Ostali su Trump i Putin, dvojica političara čije odluke još presudno oblikuju međunarodne odnose. Ali ne bih ih poistovjećivao. Amerika ima institucije, izbore i ograničen predsjednički mandat, dok Putin vlada sustavom u kojemu je stvarna smjena vlasti praktički onemogućena. Ono što smatram najvažnijim jest da odlazak političkih vođa ne znači automatski i nestanak politika koje su zastupali. To se posebno odnosi na Srbiju. Vučić može izgubiti vlast, ali velikosrpska politika i ideologija Srpskog sveta neće zbog toga same od sebe nestati. Isto vrijedi i za političke podjele koje iza sebe ostavljaju ostali. Ipak, očito je da se jedna politička epoha mijenja. Ljudi koji su godinama djelovali nedodirljivo suočavaju se s granicama vlastite moći. A Trump i Putin? Njih dvojica još su tu. No povijest je puna vladara koji su bili uvjereni da su nezamjenjivi, sve do trenutka kada su postali prošlost. Ako ništa drugo, biologija čini svoje...

Tvrtko Jakovina bio je jedan od predstavljača biografskog leksikona „100 znamenitih Srba u Hrvatskoj“ na promociji održanoj 27. listopada u zagrebačkom Westinu. Potom je na Telegramu objavio osvrt u kojem je, umjesto ozbiljnije povijesne analize, uglavnom nastavio promovirati knjigu i hrvatskom društvu dijeliti poznate lekcije o nacionalizmu i odnosu prema prošlosti. Od povjesničara njegova iskustva očekivao bih ipak nešto više od oduševljenja knjigom koju je osobno predstavljao. Nemam nikakav problem s knjigom o doprinosu Srba hrvatskoj povijesti i kulturi. Taj je doprinos neupitan. Problem nastaje kada se među znamenite Srbe uvrštavaju i ljudi čije je nacionalno izjašnjavanje bilo drukčije ili znatno složenije od onoga što sugerira naslov leksikona. A još je veći problem kada povjesničar koji inače tako rado upozorava na hrvatske nacionalne mitove takve nedosljednosti jednostavno zaobilazi. Najbolji je primjer Svetozar Borojević. Jakovina spominje kako ga je pokojni arhivist Milan Pojić svojedobno ljutito upozorio kada ga je nazvao Srbinom iz Hrvatske. Ali ne objašnjava zašto. Upravo je Pojić u katalogu Hrvatskog državnog arhiva iz 2006. objavio Borojevićeve dokumente, među kojima i pismo Slavku Kvaterniku iz 1919. u kojem se feldmaršal izjašnjava kao Hrvat. Sve je to kasnije dodatno još dokazima potkrijepio povjesničar Danijel Tatić u svojoj knjizi u kojoj je prvi put opširno obradio Borojevićev životopis. Istina, Borojević je imao srpsko obiteljsko podrijetlo, ali podrijetlo i osobno nacionalno izjašnjavanje nisu isto. Zašto Jakovini nije važnije što je o sebi rekao sam Borojević nego što je Pojić zbog toga bio ljutit? Slična je stvar s Arsenom Dedićem i Draženom Petrovićem. Glavni urednik leksikona Ivo Goldstein u razgovoru za Euronews Srbija Dedićevu srpsku pripadnost obrazlaže i pravoslavnim krštenjem, dok za Petrovića priznaje da uredništvu nije poznato njegovo nacionalno izjašnjavanje. Prema kojem se to kriteriju jednom čovjeku nacionalnost određuje prema crkvenom obredu, a kod drugoga se priznaje da osobni iskaz nije poznat? Jakovina takva pitanja ne postavlja. Posebno je zanimljiva Dubravka Ugrešić, koja se za života uporno protivila nacionalnom svrstavanju i inzistirala na transnacionalnom identitetu. Zar se njezina vlastita volja smije zanemariti samo zato što se nekome uklapa u određenu nacionalnu zbirku? Gdje je tu poštovanje slobode identiteta o kojoj Jakovina toliko govori? A kod Dejana Medakovića Jakovina nalazi prostora za zagrebačko podrijetlo, obiteljsku palaču i odlazak iz Zagreba 1941., ali ne i za njegovu dokumentiranu ulogu u komisiji za pripremu Memoranduma SANU-a. Taj je podatak potvrdila i sama Akademija u izdanju iz 1995. godine. Ne treba Medakoviću pripisivati odgovornost za sve kasnije događaje, ali izostaviti taj dio njegove političke biografije znači ponuditi nepotpunu povijesnu sliku. I tu dolazimo do biti problema. Zašto se propitivanje hrvatskih nacionalnih interpretacija smatra znanstvenom kritičnošću, a propitivanje srpskog nacionalnog svrstavanja povijesnih osoba gotovo automatski proglašava nacionalističkom uskogrudnošću Pritom ne možemo zanemariti ni širi kontekst. Leksikon izlazi u vremenu kada službeni Beograd godinama razvija koncept „Srpskog sveta“, čiji je sastavni dio i povezivanje srpske povijesne i kulturne baštine izvan granica Srbije. Ne tvrdim da su priređivači leksikona automatski dio tog političkog projekta, ali smatram da se upravo zbog takvih okolnosti mora posebno paziti na kriterije nacionalnog svrstavanja. O toj sam problematici opširno pisao i u svojoj knjizi „Srpski svet – Velika Srbija drugim sredstvima 1836.–2026.“ koja uskoro izlazi iz tiska. Ne osporavam Jakovini pravo na vlastiti svjetonazor, kao ni pravo da podržava ovu knjigu. Ali smeta mi kada se povijesni kriteriji mijenjaju prema tome čiju nacionalnu interpretaciju treba potvrditi, a čiju osporiti. Jakovina bi hrvatsko društvo liječio od nacionalizma, ali istodobno pokazuje začuđujuće malo kritičnosti prema nacionalnom svrstavanju ljudi koje je samo po sebi itekako prijeporno. No od ozbiljnog povjesničara očekujem da jednako kritički čita hrvatske i srpske nacionalne interpretacije. Jakovina je mogao napisati vrijedan kritički osvrt na leksikon koji otvara brojna povijesna pitanja. Umjesto toga, iz Westina je samo preselio promociju na Telegram. A kada povjesničar počne birati činjenice prema vlastitom svjetonazoru, onda problem više nije u nacionalizmu onih kojima drži lekcije, nego u vjerodostojnosti njegove vlastite historiografije.

Čovjek bi pomislio da je u Hrvatskoj vidio baš sve, ali naši ustavni suci uvijek nas mogu iznenaditi. Troje sudaca odbija sudjelovati u radu jer se sjednice tonski snimaju! Zamislite taj skandal! Netko bi mogao imati dokaz što su govorili, što su dogovorili i jesu li poslije promijenili priču! A riječ je o ljudima koji bi trebali biti posljednji autoritet u zaštiti ustavnosti i zakonitosti. Ako je snimanje doista provedeno protivno propisima, neka to pravno ospore. Ali bojkotirati rad institucije zbog toga? Kakva je to demonstracija pravne kulture? Istodobno, HDZ i SDP mjesecima se natežu oko izbora preostalih troje sudaca, kao da dijele mjesta u nadzornom odboru nekog državnog poduzeća, a ne popunjavaju jednu od najvažnijih institucija države. I onda se čudimo što građani nemaju povjerenja u institucije. Pa kako će ga imati kada se oni koji bi trebali čuvati Ustav ponašaju kao da su iznad svake odgovornosti? Ustavni sud trebao bi biti posljednja brana političkoj samovolji. A danas mu od političke samovolje očito treba zaštita. I izvana i iznutra.

Zemun, zgrada lokalne uprave, deratizacija u tijeku 🤗

EKSKLUZIVNO: Vulin lociran kod tetke u Kanadi – prekopava vrt u crnoj uniformi! Nakon što su prebrojani glasovi potvrdili potpuni potop na izborima, Aleksandar Vulin je pod okriljem noći, u punoj taktičkoj opremi, pobjegao iz zemlje. Najveći obožavatelj uniformi i „srpskog sveta“ napokon je odlučio posjetiti jedinu osobu koja ga je u životu financijski podržala – famoznu tetku iz Kanade. Izvori s terena javljaju da je Vulin trenutačno lociran u predgrađu Toronta, gdje u crnoj košulji i s vojničkim čizmama prekopava tetkin povrtnjak. Susjedima koji ga začuđeno gledaju preko ograde navodno objašnjava da je sadnja krumpira zapravo „strateški manevar protiv hibridnog rata Zapada“, dok svaki izvađeni korov proglašava stranim plaćenikom i domaćim izdajnikom. U pauzama od poljoprivrede, Vulin navodno sjedi u tetkinu podrumu pod svjetlom svijeće, postrojava plišane medvjediće i sam sebi podnosi raport. Izvor blizak obitelji tvrdi da bivši šef svih mogućih službi odbija skinuti uniformu i preći u civil, jer se panično boji da bi bez nje postao ono od čega najviše strahuje – običan građanin bez ijedne funkcije.

A gdje je sad ovo zlo?

Mali Sloba u potrazi za novim poslom :)

Rezultati srbijanskih izbora na dva biračka mjesta u Hrvatskoj govore mnogo više od puke izborne statistike. U Zagrebu je Vučićeva lista osvojila samo 14 glasova, odnosno 1,9 posto, dok je Studentska lista dobila čak 96,3 posto. U Vukovaru potpuno obrnuta slika. Vučić je osvojio 76,4 posto, a studenti samo 21,2 posto. Ne bih iz tih brojki izvlačio zaključke o svim Srbima u Hrvatskoj jer je riječ o razmjerno malom broju birača, i to državljana Srbije. Ali ne bih ni zatvarao oči pred njihovim političkim značenjem. Posebno je znakovito što je Vučić tako uvjerljivo pobijedio upravo u Vukovaru, gradu koji je 1991. bio žrtva velikosrpske agresije, a čije je političke ideje Vučić godinama zastupao i nikada se od njih vjerodostojno nije ogradio. Za mene je to još jedan razlog da s velikim oprezom promatram politički i ideološki utjecaj Beograda među dijelom srpske zajednice u Hrvatskoj. Vučićev izborni poraz u Srbiji ne znači automatski i poraz politike koju je predstavljao. Pogotovo ne politike koju danas prepoznajemo pod nazivom „Srpski svet“. I zato je pitanje mnogo ozbiljnije od toga tko je za koga glasovao. Pitanje je koliko će se politički poraz Vučićeva režima doista pretvoriti u napuštanje ideologije koja je desetljećima proizvodila sukobe. Jer Vučić može izgubiti vlast u Beogradu, a da njegove političke ideje nastave živjeti. Pa i ondje gdje bi njihova povijesna kompromitacija morala biti najočitija. U Vukovaru.

Kulturna hegemonija usred Zagreba: Goldstein i Pupovac u misiji retroaktivnog etničkog prebrojavanja Piše: Zvonimir Despot Predstavljanje zbirke biografija „100 znamenitih Srba u Hrvatskoj“, u izdanju Srpskog narodnog vijeća i pod uredničkom palicom Ive Goldsteina, za mene otvara mnogo ozbiljnije pitanje od sastavljanja jednoga biografskog leksikona. U javno iznesenim obrazloženjima izbora prepoznajem kulturnu logiku „Srpskog sveta“: okupljanje ljudi i njihove ostavštine pod zajedničkom nacionalnom oznakom, pri čemu se mora postaviti pitanje koliko vrijedi njihov osobni izbor kada se ne uklapa u uredničku koncepciju. „Srpski svet“ pritom nije izmišljotina njegovih hrvatskih kritičara. Aleksandar Vulin još je 2020., kao srbijanski ministar obrane, javno zagovarao njegovo stvaranje i pretvaranje Srba u jedinstven politički narod koji zajednički odlučuje o nacionalnim pitanjima. U istom je nastupu izričito govorio i o Srbima u Hrvatskoj kao dijelu jedinstvenoga političkog prostora. To je objavljeno na službenoj stranici srbijanskog Ministarstva obrane. Deklaracija Svesrpskog sabora iz 2024. tu zamisao dodatno institucionalizira: srpski narod određuje kao jedinstvenu cjelinu, predviđa koordinaciju preko Nacionalnog savjeta te razvijanje kulturnih, znanstvenih i drugih veza. U sastavu toga savjeta predviđeni su i predstavnici Srba iz Hrvatske. Kulturno okupljanje tako dobiva izričit politički okvir. Upravo u tom kontekstu promatram i zagrebački izdavački projekt. Kada se podrijetlo ili krštenje ističu kao presudno obrazloženje nacionalnog svrstavanja, kultura postaje sredstvo političkog objedinjavanja. Za takav učinak nisu potrebne vojne karte. Dovoljno je uspostaviti pravilo prema kojemu će nacionalna etiketa nadjačati sve ostale sastavnice nečijeg života. Najbolji primjer dao je sam Goldstein. Obrazlažući uvrštavanje Arsena Dedića, rekao je: „Arsen Dedić je bio Srbin, kršten je u pravoslavnoj crkvi“. Međutim, objašnjavajući zašto u knjigu nije uvršten Dražen Petrović, naglasio je da uredništvo nije znalo kako se nacionalno izjašnjavao te spomenuo njegovu integriranost u hrvatsku kulturu. Za jednoga krštenje, za drugoga osobno izjašnjavanje. Tako izneseni kriteriji djeluju rastezljivo, ovisno o osobi koju treba uvrstiti ili izostaviti. Goldstein mora objasniti tu nedosljednost. Krsni list ne može govoriti umjesto čovjeka. Obiteljsko podrijetlo ne daje uredniku pravo da presudi o nečijem cjelokupnom identitetu. Upravo takvo svođenje osobe na naslijeđenu pripadnost smatram retroaktivnim etničkim prebrojavanjem, bez obzira na akademske titule onih koji ga provode. Svetozar Borojević posebno je neugodan primjer za takvu metodologiju. Njegovo izjašnjavanje kao Hrvata dokumentirano je u pismima i obrađeno u historiografskoj literaturi. Govorio je o sebi kao Hrvatu i Hrvatskoj kao domovini. Uvrštavanje pod naslov „100 znamenitih Srba u Hrvatskoj“ zato izravno otvara pitanje kakvu težinu uredništvo daje njegovim vlastitim riječima. Obiteljsko podrijetlo ne može poništiti čovjekovu izjavu o tome tko je. Još je očitiji problem Dubravke Ugrešić. Književnica koja se javno suprotstavljala nametanju nacionalnih oznaka i zastupala transnacionalni odnosno postnacionalni književni položaj postumno je uvrštena u nacionalno naslovljen leksikon. Za mene je takvo svrstavanje iskaz dubokog nepoštovanja prema njezinu javno iskazanom odnosu prema identitetu. Posebno kada dolazi iz kruga koji se poziva na pluralizam i slobodu pojedinca. Sloboda mora uključivati i pravo da čovjek odbije pripadnost koju su mu drugi namijenili. Naslov knjige pritom nije nevažan ukras. On unaprijed određuje nacionalni okvir svih uvrštenih biografija. Uredništvo zato snosi odgovornost i za poruku naslova, a ne samo za pojedinačne ograde koje se eventualno nalaze u tekstovima. Poštovanje osobnog izbora obvezuje, dakako, i kritičare. Vladan Desnica prihvaćao je hrvatsku i srpsku književnu pripadnost, a Nikola Tesla ponosio se srpskim rodom i hrvatskom domovinom. Njihovi primjeri upravo potvrđuju koliko je pogrešno složen identitet pretvarati u isključivo nacionalno vlasništvo. Hrvatska kulturna pripadnost i srpsko podrijetlo mogu postojati zajedno. Nitko nema pravo jednu činjenicu upotrijebiti kao gumicu za drugu. Poseban paradoks ovdje je Goldsteinova uloga. Povjesničar koji javno upozorava na revizionizam mora vlastiti projekt izložiti jednako strogim mjerilima. Kada nacionalnu pripadnost objašnjava pravoslavnim krštenjem, sam otvara vrata upravo onom etničkom esencijalizmu koji bi ozbiljna historiografija trebala razgraditi. U mojem čitanju takav pristup „Srpskom svetu“ pruža akademsku legitimaciju: nacionalno okupljanje dobiva izgled stručnog razvrstavanja, a politička poruka autoritet znanosti. Konačno, uvrštavanje Aleksandre Zec, tragično stradale djevojčice i civilne žrtve rata, u kategoriju „znamenitih“ osoba uz bok vrhunskim znanstvenicima i umjetnicima za mene je najjasniji pokazatelj političke naravi projekta. U tom izboru vidim upravo namjeru koju smatram neprihvatljivom: izazvati emocionalnu i političku reakciju, testirati granice izdržljivosti hrvatske javnosti i svaku opravdanu kritiku unaprijed proglasiti „ksenofobijom“. Njezina se tragična sudbina tako može pretvoriti u politički štit uredništva, iza kojega bi svako pitanje o kriterijima trebalo izgledati kao napad na samu žrtvu. Takvu zamjenu teza treba odlučno odbiti. Širi obrazac kulturnog prisvajanja već ima i zakonski izraz. Srbija je Zakonom o kulturnom nasleđu iz 2021. među stare srpske knjige uvrstila izdanja dubrovačke književnosti do 1867., uz tvrdnju da pripadaju srpskoj i hrvatskoj kulturi. Tu je posezanje za hrvatskom književnom baštinom dobilo državni pečat. Upravo zato smatram politički naivnim svako nacionalno pregrupiranje kulturne baštine unaprijed proglašavati bezazlenim doprinosom pluralizmu. Goldstein i Pupovac imaju pravo na svoju uredničku koncepciju. Hrvatska javnost ima jednako pravo razotkriti njezine nedosljednosti i upozoriti na političku logiku kojoj, prema mojem sudu, služi. Akademska titula ne daje im monopol na tumačenje prošlosti, a zastupanje manjine ne oslobađa ih odgovornosti za javno iznesene tvrdnje. „Srpski svet“ treba prepoznati i onda kada govori jezikom kulture. Njegovu logiku vidim upravo ondje gdje nacionalno okupljanje postaje važnije od osobnog izbora i gdje se tuđa ostavština pretvara u sredstvo današnje politike. Hrvatska javnost pred time ne treba šutjeti. Mrtvi se više ne mogu suprotstaviti urednicima. To urednicima nameće veću odgovornost, a ne veća prava.

Vučić je priznao poraz, ali sada će učiniti sve da pobjednici ne preuzmu stvarnu vlast Tko misli da je Aleksandar Vučić iznenadnim priznanjem izbornog poraza preko noći postao demokrat koji poštuje volju građana, taj očito nije ništa naučio o čovjeku koji je godinama sustavno gradio vlast u kojoj su država, stranka i njegov osobni interes postali gotovo nerazdvojni. Što više promatram njegove poteze nakon izbora, sve sam uvjereniji da priznanje poraza nije bilo nikakva spontana kapitulacija, nego vrlo promišljen politički manevar. Vučić je shvatio da izbore više ne može dobiti, ali to nipošto ne znači da je spreman odreći se stvarne moći. Naprotiv, čini mi se da sada počinje možda i najopasnija faza njegove političke igre. Svojim iznenadnim priznanjem poraza preduhitrio je protivnike, oduzeo im trenutak političkog trijumfa i pred međunarodnom javnošću pokušao ostaviti dojam odgovornog državnika koji prihvaća demokratska pravila. Istodobno je kupio vrijeme za sebe i svoju stranačku infrastrukturu. Jer jedno je izgubiti izbore, a nešto sasvim drugo izgubiti kontrolu nad sustavom koji si stvarao četrnaest godina. Njegovo današnje obraćanje zato ne promatram samo kao istup poraženog političara. U njemu vidim prije svega poruku vlastitim ljudima. Nemojte se predavati, ništa nije završeno, još imamo snagu, organizaciju i instrumente kojima možemo onemogućavati novu vlast. Ne mora to izgovoriti upravo tim riječima da bi poruka bila razumljiva onima kojima je namijenjena. Posebno kada govori o navodnom revolucionarnom teroru, ugroženosti svojih pristaša i mogućnosti njihova samoorganiziranja. Takva retorika u politički zapaljivom društvu nije nimalo bezazlena. A upravo događaji oko televizije Informer i okupljanja pred Pinkom otvaraju još jedno posebno neugodno pitanje. Tko će u idućim danima i tjednima zapravo izazivati incidente i komu će oni politički koristiti? Studentski pokret vrlo se jasno ogradio od upada u medijske kuće, odbacio nasilje i revanšizam te poručio da se odgovornost režimskih medija mora utvrđivati institucionalno, kroz zakon i nadležna tijela. To je politički zrela poruka. Ali istodobno je posve razumljivo da nakon godina propagande, ponižavanja, javnog blaćenja, proglašavanja neistomišljenika izdajnicima i neprijateljima države postoje brojni ljudi duboko frustrirani, ogorčeni, pa i traumatizirani načinom na koji su režimski mediji tretirali njih i njihove obitelji. Dovoljno je prisjetiti se kako su pojedini mediji izvještavali o studentima, njihovim roditeljima i obiteljima žrtava novosadske tragedije. Takve rane ne zacjeljuju zato što je vlast izgubila izbore. Zato nije teško razumjeti ni bijes koji je doveo do upada u Informer, premda razumjeti ne znači i opravdavati. Nitko nema pravo nasiljem uređivati medije, pa ni one koji su godinama zloupotrebljavali novinarstvo za političke obračune. Ali postoji još jedna mogućnost koju nipošto ne bih isključio. Što ako se među budućim napadima na režimske medije pojave i oni koje će poticati ili inscenirati upravo ljudi kojima je politički cilj kompromitirati pobjednike? Što ako se pojave provokatori koji će se predstavljati kao osvetnici u ime studenata, a zapravo raditi protiv njih? Nemam dokaza da se to već dogodilo i ne tvrdim da je upad u Informer bio takva operacija. No u okolnostima u kojima poražena vlast još raspolaže razgranatim aparatom, takav scenarij nije nerazumno uzeti u obzir. Štoviše, za Vučića bi to moglo biti politički iznimno korisno. Svaki razbijeni prozor, svaki napad na novinara, svaki nasilni incident mogao bi poslužiti kao dokaz njegove unaprijed postavljene teze da u Srbiji počinje teror pobjednika nad poraženima. Nije ni važno bi li iza incidenta stajali stvarno ogorčeni građani, obični nasilnici ili eventualni provokatori. Politička odgovornost pokušala bi se prebaciti na studentski pokret, iako se on od takvih postupaka izričito ogradio. Tako bi se stvarala slika kaosa, a Vučić bi se iz položaja poraženog vladara pokušao pretvoriti u zaštitnika slobode, sigurnosti i demokracije. Gotovo nevjerojatan obrat uloga, ali za čovjeka njegova političkog iskustva svakako politički upotrebljiv. Zato će svaka buduća provokacija morati biti ozbiljno istražena, uključujući pitanje tko ju je organizirao, tko u njoj sudjelovao i tko je eventualno poticao. Jer postoji golema razlika između opravdanog zahtjeva za odgovornošću režimskih propagandista i nasilja nad medijima. A postoji i razlika između spontanog bijesa građana i organizirane političke provokacije. Upravo bi brisanje tih razlika najviše koristilo onima koji žele dokazati da Srbija bez Vučića ne može normalno funkcionirati. Vučić i SNS možda su izgubili parlamentarnu većinu, ali nisu izgubili svoje ljude u državnoj administraciji, javnim poduzećima, sigurnosnim strukturama, lokalnim vlastima, pravosuđu i medijima. Godinama je stvaran sustav u kojemu je politička lojalnost bila važnija od sposobnosti, a pripadnost vladajućoj stranci često presudna za napredovanje, zapošljavanje i poslovanje s državom. Takva mreža ne nestaje preko noći, čak ni nakon uvjerljivog izbornog poraza. I upravo će se tu, pretpostavljam, voditi najvažnija bitka. Novoj vlasti mogu se na svakom koraku postavljati politički balvani. Ne mislim nužno na fizičke barikade, premda ni ozbiljnije incidente ne bih unaprijed isključio. Mislim na administrativne opstrukcije, odugovlačenja, institucionalne blokade, selektivno curenje informacija, organizirane medijske kampanje, stvaranje afera i stalno poticanje društvenih sukoba. Sve se to može raditi pod krinkom zakonitosti, zaštite institucija i obrane demokracije. Kakva ironija kada se oni koji su institucije godinama podređivali jednom čovjeku počnu predstavljati kao njihovi najveći zaštitnici! Vučiću sada možda više odgovara neuspješna Srbija pod novom vlašću nego uspješna Srbija bez njega. Što bude više problema, zastoja i nezadovoljstva, to će lakše biračima dokazivati kako su pogriješili. A kada se pojavi dovoljno nezadovoljstva, ponovno će se ponuditi kao čovjek koji jedini zna upravljati državom. To je stara politička metoda: najprije pomoći proizvesti nered, a zatim se predstaviti kao jedini koji ga može zaustaviti. Pritom ne treba zanemariti ni slabosti pobjednika. Studentski pokret napravio je golem politički i organizacijski pothvat. Srušiti režim koji je raspolagao tolikim novcem, medijima, institucijama i polugama moći nije mala stvar. Ali sposobnost rušenja vlasti nije isto što i sposobnost upravljanja državom. Među pobjednicima ima obrazovanih, sposobnih i dobronamjernih ljudi, ali mnogima nedostaje ozbiljno političko iskustvo. A protiv sebe imaju čovjeka koji je cijeli život proveo u političkim intrigama, manipulacijama, sukobima i obračunima. Još je važnije što je studentski pokret okupio ljude vrlo različitih političkih i ideoloških uvjerenja. Njih je ujedinjavao otpor Vučiću, ali to ne znači da imaju zajedničku viziju budućnosti Srbije. Što će se dogoditi kada na dnevni red dođu Kosovo, Rusija, sankcije Moskvi, članstvo u Europskoj uniji, odnos prema NATO-u, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj? Što kada se otvori pitanje ratova devedesetih, odgovornosti srpske politike i odustajanja od velikosrpskih ambicija? Tu će se vrlo brzo pokazati koliko je zajedništvo pobjednika duboko, a koliko je počivalo isključivo na želji da se ukloni Vučića. I upravo na to on može računati. Ne mora nužno srušiti novu vlast izvana ako se ona počne raspadati iznutra. Dovoljno je neprestano otvarati pitanja oko kojih se njezini dijelovi ne slažu, poticati podjele, širiti nepovjerenje i čekati prvu ozbiljnu krizu. A SNS će za takvu politiku imati i iskustva i sredstava. Posebno bih upozorio na mogućnost da Vučić sada pokuša od sebe napraviti političku žrtvu. Čovjek koji je godinama vladao gotovo svim važnijim polugama države mogao bi se preko noći pretvoriti u navodnog zaštitnika progonjenih i ugroženih. Svaki pokušaj nove vlasti da istraži korupciju, zloupotrebu institucija ili odgovornost njegovih suradnika mogao bi proglašavati političkim progonom. Tako bi se borba za vladavinu prava nastojala pretvoriti u priču o osveti pobjednika. Nova vlast zato će morati biti iznimno oprezna, ali i odlučna. Nitko ne smije odgovarati zato što je bio član SNS-a, ali nitko ne smije biti zaštićen od odgovornosti samo zato što je pripadao bivšoj vlasti. A Hrvatska u svemu tome ima dodatne razloge za oprez. Vučićev izborni poraz ne znači automatski i poraz politike Srpskog sveta. Ne znači da su nestale strukture koje su godinama vodile neprijateljsku politiku prema susjedima niti da će nova vlast preko noći promijeniti odnos prema Hrvatskoj. Štoviše, upravo bi pitanja odnosa prema susjedima Vučić mogao koristiti za izazivanje raskola među pobjednicima. Dovoljno je nekoga optužiti da popušta Zagrebu, priznaje Kosovo ili izdaje Republiku Srpsku pa da se ponovno pokrenu dobro poznati mehanizmi nacionalističke mobilizacije. Ne želim unaprijed proglašavati novu srbijansku vlast nesposobnom niti tvrditi da je svaki Vučićev potez dio nekakva savršeno razrađenog plana. Ali bilo bi krajnje naivno podcijeniti čovjeka koji je svoju političku karijeru izgradio upravo na iskorištavanju tuđih slabosti, podjela i strahova. S njegovim političkim nasljeđem, metodama i ljudima koji su o njemu egzistencijalno ovisili, treba računati s različitim scenarijima, uključujući i one najneugodnije. Zbog toga bih bio vrlo oprezan sa slavljem. Vučić je izgubio izbore, ali još nije izgubio mogućnost da ozbiljno zagorča život pobjednicima. A njegovi pobjednici tek trebaju dokazati da znaju voditi državu, sačuvati vlastito zajedništvo i demontirati sustav koji je ostao iza njega. Prije svega moraju izbjeći zamku u kojoj bi se opravdana borba protiv autoritarnog nasljeđa pretvorila u opravdanje za nasilje, jer upravo bi takav razvoj događaja mogao dati politički kisik poraženom režimu. Vučić je priznao da je izgubio izbore. Nije priznao da je izgubio pravo odlučivati o budućnosti Srbije. A možda je njegova najveća nada upravo u tome da pobjednici, suočeni s kaosom, podjelama i otporom sustava, sami počnu gubiti ono što su na izborima osvojili. Jer njemu za politički povratak možda neće biti potrebno dokazati da je bio dobar vladar. Bit će mu dovoljno uvjeriti dovoljno ljudi da su oni koji su ga pobijedili još gori.

Plenković nije ni Orbán ni Vučić. Hrvatska nije ni Mađarska ni Srbija Pad dvojice dugogodišnjih političkih vladara u našem susjedstvu nekima je poslužio kao povod za zazivanje sličnog scenarija u Hrvatskoj. No između legitimne želje za promjenom vlasti i poistovjećivanja triju bitno različitih političkih sustava postoji razlika koju ozbiljna politika ne bi smjela ignorirati. Pad Viktora Orbána u Mađarskoj i Aleksandra Vučića u Srbiji otvorio je zanimljivo pitanje budućnosti srednje i jugoistočne Europe. Ali u Hrvatskoj je gotovo istodobno otvorio i jednu drugu, mnogo prizemniju raspravu. Ako su pala njih dvojica, zašto ne bi pao i Andrej Plenković? Kao da je dovoljno spojiti tri političara koji dugo vladaju, proglasiti ih istom vrstom vlasti i zaključiti da bi njihova politička sudbina morala biti jednaka. S takvom se logikom ne mogu složiti. Ne zato što mislim da je Plenković nedodirljiv, da njegova Vlada nema ozbiljnih problema ili da HDZ ne zaslužuje oštru kritiku. Naprotiv. Nego zato što držim da je politički neozbiljno, povijesno neutemeljeno i demokratski pogrešno Hrvatsku poistovjećivati s Mađarskom pod Orbánom, a pogotovo sa Srbijom pod Vučićem. Trajanje na vlasti samo po sebi nije dokaz autoritarnosti. U demokracijama se vlast ne određuje brojem godina provedenih u premijerskoj fotelji, nego načinom na koji se do nje dolazi, kako se ona obnaša i postoji li stvarna mogućnost njezine smjene. To su temeljni kriteriji. Sve ostalo može biti politička retorika, ali nije ozbiljna analiza. Orbán je tijekom šesnaest godina vlasti u Mađarskoj izgradio sustav koji je međunarodno prepoznat po koncentraciji političke moći, izmjenama izbornog zakonodavstva u korist vladajuće stranke, pritiscima na neovisne institucije i ozbiljnim problemima medijskog pluralizma. Njegov koncept neliberalne demokracije nije bio etiketa koju su mu zalijepili protivnici, nego politički smjer koji je sam javno zagovarao. Poraz na izborima u travnju 2026. zato je značio više od obične smjene jedne vlade. Vučićev slučaj još je složeniji. U Srbiji se godinama stvarao sustav u kojemu je stranačka moć duboko prodrla u državne institucije, javni sektor i medije. Prosvjedi nakon tragedije u Novom Sadu nisu nastali samo zbog urušavanja jedne nadstrešnice, nego zbog nepovjerenja prema institucijama i uvjerenja velikog dijela javnosti da sustav ne osigurava odgovornost za moguće propuste i korupciju. Izborni poraz Vučićeva političkog bloka 25. listopada bio je završetak jednog razdoblja političke dominacije, ali ne i automatski dokaz da su uklonjene sve strukture na kojima je ta dominacija počivala. I sada bi netko htio sve to preslikati na Hrvatsku? Hrvatska ima ozbiljnih demokratskih slabosti. Ima korupcijskih afera, problema u pravosuđu, stranačkog kadroviranja, političkog klijentelizma i nedopustivo sporih institucionalnih promjena. Ali ima i konkurentne izbore, stvarnu političku oporbu, raznolik medijski prostor te mogućnost da se vlast na različitim razinama smjenjuje bez ikakvih izvanrednih političkih okolnosti. Nije to moja proizvoljna ocjena. OESS-ov ODIHR hrvatske parlamentarne izbore 2024. ocijenio je konkurentnima, uz istodobno upozoravanje na probleme medija i pojedine nedostatke izbornog sustava. Freedom House u izvješću za 2026. Hrvatsku svrstava među slobodne zemlje, s 82 boda od mogućih 100, dok su Mađarska sa 65 i Srbija s 53 boda označene djelomično slobodnima. Te brojke ne oslobađaju hrvatsku vlast odgovornosti, ali vrlo jasno pokazuju zašto se ne može govoriti o istim političkim okolnostima. I to je suština problema. Demokracija nije sustav u kojemu je vlast demokratska samo kada pobjeđuju oni koje osobno podržavamo. Hrvatski birači HDZ-u su na parlamentarnim izborima 2024. dali najviše mandata, a Plenković je potom sastavio parlamentarnu većinu i dobio povjerenje Sabora. Možemo raspravljati o kvaliteti te koalicije, o političkoj cijeni suradnje s Domovinskim pokretom i o svakoj pojedinoj odluci Vlade. Ali njezin mandat proizlazi iz ustavnog i parlamentarnog postupka, a ne iz nekakve uzurpacije vlasti. To, dakako, ne znači da Plenković zaslužuje politički imunitet. Upravo suprotno. Nakon deset godina na čelu Vlade opravdano mu se može postaviti čitav niz neugodnih pitanja. Zašto hrvatsko pravosuđe i dalje uživa tako malo povjerenja? Zašto se afere ponavljaju? Zašto politička odgovornost često dolazi tek nakon medijskog razotkrivanja? Zašto se neke reforme godinama najavljuju, a njihovi rezultati ostaju skromni? I najnovije izvješće Europske komisije o vladavini prava za 2026. pokazuje da je percepcija neovisnosti hrvatskog pravosuđa i dalje vrlo niska. To su činjenice koje vlast ne smije relativizirati, a oporba ih ima puno pravo koristiti u političkoj borbi. Ali jedno je politički zahtijevati odgovornost premijera, a drugo ga pokušavati smjestiti u istu kategoriju s čelnicima koji su razvili bitno drukčije obrasce koncentracije moći. Pritom postoji još jedna važna razlika koju ne bih zanemario. Hrvatska vanjska politika pod Plenkovićem, uz sve moguće prigovore pojedinim odlukama, čvrsto je vezana uz europski i euroatlantski okvir. Orbán je godinama ulazio u sukobe s europskim institucijama oko vladavine prava, dok je Vučićeva Srbija balansirala između Europske unije, Rusije i Kine. U hrvatskom slučaju možemo raspravljati koliko se uspješno štite nacionalni interesi unutar zapadnih saveza. U srpskom slučaju pitanje je bilo i kojemu političkom i vrijednosnom prostoru država zapravo želi pripadati. To nisu nijanse. To su razlike u strateškom položaju i političkom smjeru država. Posebno me smeta pokušaj da se političko raspoloženje iz Beograda ili Budimpešte pretvori u neku vrstu regionalnog revolucionarnog vala, kojemu bi se Hrvatska trebala priključiti samo zato što i ovdje postoji dugogodišnja vlast. Takav pristup više govori o nedostatku domaće političke ideje nego o stvarnom razumijevanju događaja u susjedstvu. Uostalom, što bi konkretno trebalo preslikati iz Srbije? Studentski pokret nastao u okolnostima duboke institucionalne krize, višemjesečnih masovnih prosvjeda i otvorenog sukoba velikog dijela društva s režimom? Ili mađarski model političkog okupljanja oko Pétera Magyara, koji je izrastao upravo iz pukotina unutar Orbánova sustava? Svaka od tih političkih promjena imala je vlastite uzroke, društvenu dinamiku i povijesni kontekst. Hrvatska oporba ima sasvim dovoljno domaćih razloga za kritiku vlasti. Ne mora posuđivati tuđe političke revolucije. Ako želi smijeniti Plenkovića, mora uvjeriti hrvatske birače da može ponuditi bolju Vladu, kvalitetnije upravljanje državom, učinkovitiju borbu protiv korupcije, ozbiljniju gospodarsku politiku i jasnu viziju hrvatskih nacionalnih interesa. To je posao oporbe u parlamentarnoj demokraciji. Ne bih, međutim, ni Plenkoviću dopustio da se zakloni iza tih razlika. Činjenica da Hrvatska nije Srbija i da HDZ nije Fidesz ne znači da je hrvatski sustav oslobođen klijentelizma, stranačkog zarobljavanja pojedinih institucija ili zlouporabe političke moći. Demokratski standardi ne smiju se određivati usporedbom s gorima od sebe. Hrvatska se mora mjeriti s uređenim europskim demokracijama. Zato ne prihvaćam ni pojednostavljenu obranu Plenkovića ni pojednostavljenu optužnicu protiv njega. Premijer treba odgovarati za vlastite rezultate, promašaje i odluke, a ne za političke grijehe Orbána i Vučića. Isto tako, HDZ ne smije očekivati da mu građani beskonačno opraštaju pogreške samo zato što njegovi protivnici ne nude uvjerljivu alternativu. U cijeloj ovoj priči postoji još nešto što smatram važnim. Pad Orbána i Vučića za Hrvatsku nije prvenstveno pitanje domaćih stranačkih obračuna. To je pitanje promjene političkih odnosa u neposrednom susjedstvu, slabljenja dosadašnjih savezništava i otvaranja novih mogućnosti za hrvatsku vanjsku i sigurnosnu politiku. Posebno kada je riječ o Srbiji, čiji budući odnos prema Hrvatskoj tek treba provjeriti na konkretnim pitanjima, od nestalih osoba i ratnih arhiva do odnosa prema Bosni i Hercegovini te stvarnog prihvaćanja europskih pravila. Bilo bi prilično površno tako velike regionalne promjene svesti na domaću parolu da je sada red na Plenkovića. Nemam ništa protiv političke ambicije da se HDZ smijeni s vlasti. To je legitimna demokratska ambicija. Imam, međutim, itekako protiv pokušaja da se radi nje izbrišu razlike između demokracije s ozbiljnim nedostacima i političkih sustava obilježenih dugotrajnom koncentracijom moći. Jer ako svaku dugogodišnju vlast proglasimo autoritarnim režimom, tada više ne razlikujemo demokratsku smjenu vlasti od oslobađanja države od autoritarnog sustava. A upravo je ta razlika jedna od temeljnih vrijednosti demokracije. Orbán je izgubio izbore u Mađarskoj. Vučićev politički blok izgubio ih je u Srbiji. Plenković će svoju političku sudbinu također morati prepustiti biračima i parlamentarnoj većini. I tako treba biti. Hrvatskoj ne treba uvoziti tuđe političke revolucije da bi se smijenila vlast. Treba joj ozbiljna domaća politička alternativa. A ako je netko nema, neće je stvoriti tako što će Plenkovića proglasiti Vučićem.